Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član dinaja

Upisao:

dinaja

OBJAVLJENO:

PROČITANO

1231

PUTA

OD 14.01.2018.

Hrvatska mitologija

Hrvatska mitologija
Stojim na mjestu s kojeg je naše davno pleme ugledalo beskonačnost. Zima prelazi u proljeće, sunce ostaje dulje nad uvalom i najavljuje dolazak ljeta. Golubice me slijede na mom putovanju u daleku prošlost. "Ovdje je Panteon mojih praotaca. Na vrhu planine u zlatnom oblaku počiva naše davno vjerovanje." "Pođi niz planinu, dole je tvoj život. Tamo se moraš probuditi."

Sedam vila Ladarica



"Kao dijete sam najrađe kroz priče ulazila u povijest domovine. Lutala sam šumarcima i slušala veselo čavrljanje vila i poistovjećivala se s njima. Spoznavala sam da sila ne žudi za pravdom i da nevolja nema zakona. Kada sam osjetila prve ljubavne rane, potražih lijek u vilinskom svijetu naše renesanse. Odživjeh tu prvu bol puno življe i na neki način sretnije." pomislih slušajući ponovo tonove već skoro zaboravljenog sna
"Osuđeni da budete na granici između dva neba vi ste sa čežnjom gledali u daljinu izlaza i zalaza sunca, a tuđi bogovi su tutnjali vašim životima." začuh glas vjetra i slika kojoj sam se kao djete divila i koje sam se bojala ukaza se pred očima.
To je slika djevojčice, omiljene svetice u dalekoj zemlji, na drugoj strani mediterana u gradu Merida. "Sveta djevojčica", tako je nazivahu, je imala samo 12 godina. To je bilo daleko vrijeme kada se tek rađalo vjerovanje, vrijeme kada su kršćani još bili proganjani. Roditelji, kršćani, sakrili su je pred progoniteljima, ali hrabra mala, bosonoga, usred zime je pobjegla i došla sama pred suca pa rekla samo jednu riječ: "Vjerujem!"
"U što li je ona vjerovala?" pomislih još jednom
"U djetešce rođeno za ljubav." glas vjetra mi odgovori
Mučili su je na žervici, trgali tijelo, sjekli udove. Legenda kaže da je, u trenutku smrti, njena duša poletjela kao bijela golubica i vinula se u visine. Nazvali su je Eulalija, što znači "ugodna govora".
Nevina djevojčica je vjerovala u snagu, u energiju koju nazivamo ljubav. Odletjela je u nebo u carstvo sna i ona postade znak ljubavi, bijela golubica koja ružama poklanja miris sna, boju ljubavi i umiranja. Njeno ime su kasnije crkveni oci izbrisali iz popisa svetaca.
Bijela i prozirna golubica sa buketom mirisnih ruža se spusti na moju ruku.
Sanjajući početak shvatih da smo se priklonili sjaju vjerovanja u blješteće figure koje su najljepše izražavale zanose sna, ali u isto vrijeme utirale postojanje u zemaljskom svijetu. Mistični dragulj, vrijedan i nedohvatljiv, sakriven u tami dalekog neba, blješteća aureola dobrote i straha je postala naša sudbina. Stoljeća su tekla nepovratnom rijekom naših zabluda. Cijeli naš život je bio trčanje za suncem koje je svoj najljepši sjaj poklanjalo zapadnom nebu. Zaboravili smo da svjetlost dolazi sa istoka, da je i Europa kćer podneblja izlazećeg sunca. Nekom čudesnom igrom sudbine smo se našli na granici između svjetla i tame, u zenitu velikog svjetskog sna. Nesigurni u porijeklo nismo mogli spoznati ljepotu koja se, kao svileni tepih satkan od miliuna čvorova prostirala ispred nas.

Možda zbog toga jer smo se odrekli vjerovanja u početak mi lutamo snovima i tražimo istinu i veličamo postojanje i borimo se za priznanje.
Tu između dva neba, danas dok nacija žudi zapadnom, ja ponovo ulazim u vilinski svijet djetinjstva i tražim izvor vjerovanja. Sunce na izvoru otvara kapije svijeta koji smo poželjeli zaboraviti. Geografija mog rođenja me prizemljava na brdovitom poluotoku.

Stojim na mjestu s kojeg je naše davno pleme ugledalo beskonačnost.
Zima prelazi u proljeće, sunce ostaje dulje nad uvalom i najavljuje dolazak ljeta. Golubice me slijede na mom putovanju u daleku prošlost.
"Ovdje je Panteon mojih praotaca. Na vrhu planine u zlatnom oblaku počiva naše davno vjerovanje."
"Pođi niz planinu, dole je tvoj život. Tamo se moraš probuditi."

Zaustavih se u trenutku buđenja podno planine i začuh u vjetru glas istine.
"Ovdje ćeš pronaći ključ prapočetka vašeg postojanja. Ovdje se sjedinjuje nebesko i zemaljsko carstvo u kojem si rođena."
"Kako ću to osjetiti?"
"Zatvori oči i uši i gledaj i slušaj srcem."
Poslušah vjetar. S vrha planine se k meni spusti neki nepoznati osjećaj.
"Što li je ovo što osjećam?" pomislih
"To vi nazivate anđeosko - ljudsko poklapanje, ali to je dokaz i obećanje u isto vrijeme."
"Dokaz i obećanje?"
"Dokaz da je tvoja misao došla s neba i obećanje da ćeš se kao misao jednom ovamo vratiti."
"Zar je ovo centar univerzuma?"
"Ovo je centar kotača u kotaču svemirskog vremenskog stroja. Ovdje ćeš čuti misli svojih pradjedova i prepoznati dobre duše umrlih očeva."
"To su anđeli."
"Ne, to su vile i vilenjaci, oni su znamenja tvoje prošlosti."

Tražeći vile lutam Mosorom, Biokovom, Velebitom i susrećem začarane vile na Tulovim gredama, zastajem na Crljenim stinama više Brista, u omiškoj klisuri, odmaram se u vrtu Velebitskih vila na otoku Jabuka, a onda putujem do Stubice gdje se, u viru Koritnjaku, vile uvečer kupaju u kamenom koritu.
Kada se zatamni nebo zimskim mjesecima, vidim ih u oblacima, vidim zvjezdanu prašinu i blješteće oči neba, vidim zvjezdanu maglu i u njoj vječno sjajećih sedam Atlasovih kćeri.
"To su Plejade." šapnuh u vjetar
"Ne govori glasno, ja čujem tvoje misli." odgovori mi vjetar "To nisu Plejade, ovošto ti vidiš su Perunove kćer."
"Ali ja sam drugačije učila."
"U Japanu ih zovu Subaru."
"Kako se zovu Perunove kćeri?"
"Ladarice"
"Sedam vila Ladarica koje proljećem nestaju sa horizonta i od Jurjeva do Ivanja hodaju selima i slave s pukom davna sjećanja. Ivanjska noć je kruna tog slavlja, u njoj se ugnjezdila jedna jedina misao."
"Slušaj svoje misli i otkrit ćeš tajnu početka." vjetar mi dotaknu obraze.
"Slušam misao i osjećam ljubav. Ona je simbol koji se širi na cijeli puk, simbol u kojem su skrivene sve njegove slabosti i sve njegove ludosti."
"Sjeti se priče koju si kao djevojčica najrađe slušala."

Prisjetih se priče o vilinskim pjesmama koje zamame djevojku i ona postane vila. Sjećam se da sam kao djevojčica poželjela čuti tu pjesmu i nestati u vilinskom svijetu. Često sam prije spavanja prisluškivala vjetar i nadala se. Prevarena snom, jutrima sam vjerovala da sam bila dio priča koje sam slušala.
Kasnije sam slušala kako zavija bura i sanjala mornara sa dalekih mora. Tiho sam mu šaptala:
"Kad burom zapjeni more, u morskom dimu eno vila, koje hitrom nogom stružu vodenu površinu; eno ih na obali, gdje divlje plesove izvode i tužne pjesme izmeću. Kada one po buri pjevaju ne izlazi na more, moj nepoznati dragane."

Poželjeh još jednom krenuti u oblake da s njima i vjetrom putujem svjetovima. Osluškujem vjetar, tu vilinsku pjesmu, smrtnicima nerazumljivu.
U toj mukloj pjesmi čujem glas koji mi priča:
"Vile su bića u oblaku, one ga čine, u njemu stanuju i njime upravljaju."
"Tko su vile?" upitah vjetar
"Vila je duša neba, ona se krije u kiši , odaje se gromovima i sjaji munjama"
"Perun je Bog gromova i munja."
"Vile slijede njegovu volju, tutnje nebeskim širinama, ali se u olujnim noćima spuštaju u šume da sačuvaju njegovo zemaljsko znamenje."
"Hrast je posvećen bogu Perunu" pomislih
"Kreni ka jednom starom hrastu, tamo će ti se ukazati vile."
"Kakvog će biti oblika?"
"Biti će lijepe i pjevat će vilinske pjesme. Zapjevaj s njima i one će te povesti u oblake." "Ivanjska noć je jedina noć kada se Ladarice spuštaju na zemlju."sjetih se priče
"Kreni u noć"šapnu mi vjetar
Nebo je blještalo srebrom i osvjetlilo mi put ka starom hrastu. Krijesnice su istkale tepih kojim sam nečujno hodala. Sve Ivanjske noći su se skupile u ovu jednu i ja se nađoh u beskraju sna.
Ladarice se spustiše vjetrom na tepih pored mene. Zapjevale su kao što su pjevale i prije nego je nastao svijet. Osjetih preobraženje u sebi. One pružiše ruke i povedoše me u plave daljine.
"Vi ste nekada bile bijele golubice."
"Kao golubice smo Perunu donosile medovinu iz dalekih pčelinjaka. Na tom putu smo prolazile kroz vrata vremena i susretale mornare na dalekim morima. Otkrivale smo tajne tuđih svjetova, ali smo se uvijek vraćale na vrh planine da bdijemo nad vama."
"Zašto ste otišle među zvjezde?"
"Razočarane ljudima koji su promjenili vjeru, bježale smo u zaborav. Među očima neba smo našle mir iz kojega možemo promatrati one koji su nas napustili."
"Zašto ste se vratile u ovoj noći?"
"Ivanjska noć, rijedak znak nekadašnjeg vjerovanja, nas uvijek poziva na zemlju"
Neumoljiv u blistanju zalazak sunca je, kao na oštrici mača, slomio razdaljinu. Blaga kao vrbik se spustila noć. Tamu razbijaju samo crveni kovitlaci usplamtjelih lomača.
Staviše mi vjenčić od cvijeća u kosu i mi se spustismo iz daljina, da pjevajući obilazimo gradiće i sela onih koji su zapalili vatru. Zaustavismo se u malenom gradiću podno Biokova, punom sna i plamena oko kojeg iskri ljubav.
Plesale smo tu duboko u noć i ja osjetih vraćanje izgubljenim ili možda samo zaboravljenim korjenima. Iz daleka se čula svirka trstenice, već davno zaboravljene, panove frule.
"To pastir svoju dragu doziva" pomislih sjećajući se legende zbog koje sam kao djevojčica plakala.
Ladarice zastadoše na tren osluškujući zov. Jedna se odvoji i zapjeva sama prekrasnu baladu o ljubavi. Svirka trstenice se približavala.
Iznenada se pred mojim očima, kao na pozornici, legenda pretvori u igrokaz.
Mladi pastir i pastirica sjede na pojilištu pored livade pune usnulog cvijeća. Pastirica uspavljuje stada prekrasnom pjesmom o zalazu sunca. Pastir promatra njeno lijepo lice i ljubav se kao svjetlucavi oblak ovije oko njega. Smjenjuju se večeri i oni dolaze i odlaze, pastiričine pjesme postaju himne rađanju ljubavi.
Ali večeri jedne pastir sjedi sam i čeka, mjesec na svom dalekom putu obasjava suze na njegovom obrazu. Slušajući tišinu pastir usnu dok je stado nemirno, bez uspavanke, oko njega bdjelo. Ladarice se spustiše u njegov san i rekoše mu istinu.
"Pastirica je prelijepo pjevala i mi smo je povele s nama."
"Hoću li je ikada više vidjeti?" zapita on
"Jedne večeri dok budu sjale krijesnice i puk bude slavio svoje zaboravljeno korjenje prepoznat ćeš je među nama."

Kada je zlatilo sunca smjenilo mjesečevo srebro pastir krenu sa stadom prema planinskom pašnjaku. Lutao je nesretan i sam, stado je tugovalo s njim. Prolazilo je vrijeme, smjenivala se godišnja doba i on se jedne večeri vrati na mjesto gdje je nekad bio sretan. Uz pojilište je izrasla trstika koje tu nikada nije bilo. Odrezao je trstiku i u trenutku kada ju je podigao u vis puhnuo je vjetar, a iz trstike se začuo pastiričin glas. On od te trstike napravi sviralu kakvu dotad nikada nitko nije vidio.
Svirao je one pjesme koje mu je pastirica pjevala i dugo, dugo su pastiri ne videći ga slušali čudnu, gotovo božansku melodiju koja je dopirala negdje iz dubokih klanaca, gustih šuma, neosvojivih visova.
Kada bi se začula melodija, oluja bi prestajala, vjetar bi umuknuo, stada bi se smirila.
Svirka je bivala sve bliža i odjednom umjesto igrokaza pred nama se ukaza prekrasan mladić s panovom frulom u rukama. Ladarica zapjeva još umilnije. Stado koje je slijedilo pastira zastade i polijega. Dok su ovčice snivale pastir i pastirica zaplesaše vilinski ples.
"Tko je on?"
"Pastir koji je tražio ljubav." odgovori mi vila pored mene
"Ali to je bilo davno, to je legenda."
"On je zbog ljubavi postao Silvan, bog šuma i pastira."
"Ja sam ga uvijek zamišljala kao čudovište s kozjim nogama." rekoh iznenađena
"To su smislili ljudi koji su ga samo čuli, a nikada nisu vidjeli."
Pastir, pastirica i vile potiho pjevuše. Osmijesi im sjaje na licu poput zlaćanih zvijezda. Vjetar se poigrava s njihovim kosama dugim, mekim, svilenim.
Počelo je jutriti. Vatra je dogorjeva, a Ivanjsku noć smjenjuje običan dan.
Vile zaustavljene suncem u pokretu, sakriše pjesme u njedra. Haljine im, kao zmije svoje žrtve, obavijaju tijela. I stežu ih. Stežu ih sve jače i jače. Osmijesi izblijediše. Zavlada muk. Sedam bijelih golubica poletješe u nebo.
Vile nestadoše u oblacima. Kroz cijelu šumu ponovo odjekuje samo ljudska riječ, tiho kao lopov svima se uvlači u srce i krade ono najvrijednije. Ono jedinstveno, ono naše jedino.
Krade snove i vizije, krade želje. Krade ono što jesmo.
Riječ nas poistovjećuje sa vjernicima. Svi postajemo isti. Čini nam se da razlike nema. Izdali smo san i sada molimo priznanje.

Stoji grad na hridi južnoga mora, aristokratska republika u kojoj dio dotadašnjeg puka ulazi u palače, preuzima vlast i odijeva se svilom i satenom. Zatvorivši se zidinama odvojiše se od doline koja ih je hranila. Osluškujem vjetar i čujem jadikovku kamena.

"Vratite mi dušu da budem ono što sam bio
kameno nebo puku kojeg kao i mene osudiste.
Odvojiste me od majke, od kamenjara, od doline sna,
od vrulje koja me pojila, od cvijetova koji me hraniše,
od vila koje me svojim stopalima milovaše.
Isklesaste me u obruče koji puk podijeliše,
u kipove čije oči ne plaču,
izgradiste sa mnom tamnice i ceste što tuđu vojsku podnose
i suze majki za sinovima što u rat odlaze.
Vratite me na planinu da slušam vilinske glasove,
vratite me u klisure da rijekom do ušća odlazim
vratite me na izvor da me vrulja dodiruje
da opet osluškujem vjetar koji me stoljećima klesao.
Kameni grad je moja zla sudbina i presuda,
kameni kip
kazna koju strpljivo podnosim.
Vratite me u gorje da opet budem ono što sam bio
kameno nebo puku kojeg kao i mene osudiste,
dozvolite mi da ponovo pijem kišu,
jer ovako vašom rukom isklesanog
i ona me više ne voli.
Vratite me zvjezdama da kao golubice na mene slijeću,
da se kao vile po mojim hridima do lomača ponovo spuštaju.
Vratite mi dušu da ponovo budem ono što sam bio
kameno nebo puku kojeg ste kao i mene osudili."


Na blagim padinama Mediterana, izvan kamenog obruča koji moli za pomilovanje, ostadoše pastiri i stada, dobri ljudi koji su sadili lozu i veselili se njenom dozrijevanju. Stoljeća prolaze i tračak sunca zasja nad gradovima. Epoha pomilovanja sna otvara plemenu još jednom vrata povratka ka izvoru.
Najpoznatiji pisac iz aristokratske republike je prije "Sna ljetne noći" vratio vile među puk, a najpoznatiji renesansni građanin grada sa pet bunara je u" Planinama " susretao vile koje su mu pomogle da opjeva ljepotu trava na padinama i svježinu izvora, pjevanje ptica i ljepotu sna koji mi danas živimo.
Vratio nas je u ono vrijeme, kad ljudi bijahu dobri, a vile im pomagaše polja žeti, travu kositi,korov plijeviti, stoku hraniti, kuće graditi i ljubav osjećati. To je bilo vrijeme bez tuge, jedno je bilo srce svih ljudi, jedna volja, jedan običaj, jedan zakon.
Kamen je pjevao o suncu. Pozdravljao vjetrove koji poznavahu toplinu njegovih obraza i rast trave u njegovim vrtačama. Tonuo je u san uz uspvanku bure i kiše, budio se suncem i krikovima galebova zalutalih u njegov san na obroncima velike planine. Vile je grlio svojim nevidljivim rukama i slušao njihovu pjesmu u nesanim noćima.
Oživljujući kamen i dozivajući vile pjesnici renesanse su poželjeli probuditi Europu iz Trnoružicinog sna, poželjeli su da se rodi princ koji će je svojom ljubavi vratiti na početak.
Ali ljudi zatvoreni u zidine, nesposobni da čuju jadikovku kamena iznevjeriše vile, nezaustavljivi u svojoj pohlepi krenuše ka sjaju neke nove istine, koja se još uvijek krila iza sjaja pozlećenih oltara u odorama onih koji su nametali neznanje da bi utrli porijeklo.

Galebovi još uvijek slijeću na kamenu kosu tražeći u vjetru toplinu nekadašnjih vjerovanja i na kamenu susreću sudbinu prodanih duša. Šume nisu propjevale iako su pastiri frulama dozivali vjetar sa planina. Zlatno doba se nije vratilo.

Ratovi se nastaviše i vila nestade, izmakoše nekud, možda u neku tuđu galaksiju. Njihova pjesma je zauvjek utihnula. Samo se Ladarice u Ivanjskoj noći, kada žrtvovano drvo gubi krv u visokim plamsajima, vraćaju puku. Tama je tada krotka kao daljina i onda se ulice sjećaju da su nekada bile poljane. Te noći samoća prebira brojanicu od rasutih zvijezda i oni koji vjeruju čuju vilinsku pjesmu.
"Neke su ostale u planini" šapnu mi vjetar
"Gdje u Planini?"
"Na vilinskom jezeru"
"Kako ću naći jezero?"
"Na južnoj planini podno Vaganskog vrha se u zelenomodrim tonovima prelijeva neobično bistra voda. Osebujnost tog malog jezerca je u tome što mu uvijek, i ljeti i zimi,vodostaj jednak i što mu voda nikad nije zamućena. Po tome ćeš ga prepoznati."
"A vile ga čuvaju?"
"Čim se prvi sumrak spusti na planinu, na njegovoj se obali okupe vile, uhvate se za ruke i zaplešu svoj ples. A onda se pjevajući prihvate posla i čitavu noć čiste jezersku vodu, otpuštaju je ili pak nadoljevaju u jezerce. Kad ga u svitanje ozari sunce, jezero je opet čisto kao suza, a razina vode ni viša ni niža negoli je bila minulih dana.
A vile jašući jelene odlaze u planinu da se nahrane košutinim mlijekom." ispriča mi vjetar do sada nepoznatu legendu.

Počeh razgovarati s vjetrom koji mi odaje tajne o početcima.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

SIJEČANJ...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član Luce malaLuce mala

    :) :) :)

    27.01.2021. 21:45h
  • Član DeVeTDeVeT

    ...:))))),...

    27.01.2021. 21:25h
  • Član DeVeTDeVeT

    vjetrovi su dio meteorologije... doduše, i medicine, farmakologije.... ovisno o vrsti vjetra..

    27.01.2021. 21:25h
  • Član DeVeTDeVeT

    dakle ....meteorolog....;))))

    27.01.2021. 21:24h
  • Član DeVeTDeVeT

    nisam seizmolog...ja sam jebivjetar...

    27.01.2021. 21:24h
  • Član Luce malaLuce mala

    Pozdrav iridi i gospodinu seizmologu! :)

    27.01.2021. 20:56h
  • Član DeVeTDeVeT

    M2.4 #earthquake (#potres) strikes 29 km S of #Sesvete (#Croatia) 5 min ago.

    27.01.2021. 09:03h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info