Priča ili bolje legenda o ElDoradu jedan je od najjačih mitova vezan uz «Novi svijet» . Legenda koja se po prvi puta pojavila četrdesetih godina 16.stoljeća. Sve su priče o njemu zapravo potekle iz indijanskih priča o kralju koji je bio toliko bogat se mogao prekriti zlatom tokom određenih ceremonija. U centru priče o ElDoradu su riječi koje su meðu Indijancima imala značenje «Zlatni čovjek» a to je bio upravo taj je poglavar «El Hombre Dorado», bio je to naziv Meksičkog kralja, poglavara naroda Muisca za kojeg se govorilo da je bio prekriven zlatnim prahom. No kasnije je ElDorado zauzeo svoje mjesto kao bajkoviti grad od zlata, antikna, izgubljena metropola naroda Inka. Kada je narod grada Manoa izabirao novog kralja, održavala se određena ceremonija na vodama jezera Guatavita. Jezero se pokazalo mistično, mirno kao ogledalo, savršen geometrijski krug. Okruženo uniformnim neplodnim brežuljcima. Legenda je opisivala dno jezera pokriveno neizrecivim bogatstvima koja su preci starih Muisca tamo odbacili. Narodu Muisca je jezero bilo sveto. Njihov je narod vjerovao da u jezeru živi duh žene prethodnog poglavara njihova naroda, koju je tamo zatočilo zlokobno čudovište. Osobiti ritual koji se održavao na jezeru bio je dio saznanja novookrunjenog kralja. Neposredni svjedok tih događaja Rodrigues Freyle, koji je priču čuo iz usta svojeg prijatelja Don Juana nećaka zadnjeg poglavara naroda Muisca opisao je to ovako: «Ceremonija je imala biti početak ustoličenja novog vladara naroda. Prije njenog početka, budući vladar morao je provesti neko vrijeme odvojen od svijeta. Zatvoren u hramu bez žena, a zabranjeno mu je bilo jesti sol i paprenu hranu te izlaziti van danju.»

«Prvo putovanje koje novi kralj mora proći, trebalo je biti putovanje preko velikog jezera Guatavita gdje će darovati i prinijeti žrtvu demonu kojega je narod štovao kao njihovog gospodara i boga. Tijekom ceremonije koja se održavala na jezeru, izradila se splav koju se uljepšavalo i dekoriralo sa najljepšim stvarima koje su imali Na nju se stavljalo četiri upaljena svijećnjaka u kojima se palilo mnogo aromatičnih trava te smole i mnoge druge parfeme. Dim incensa pokrio je svijetlo dana. Jezero je bilo široko i duboko tako da je brod sa visokim bokovima mogao ploviti kroz njega, prepun bezbrojem muškaraca i žena obučenih u perje, sa zlatnim ukrasnim tanjurima i krunama…» «Budući kralj prekriven je blatom dok mu se pušući kroz lulu zlatnom prašinom pokriva tijelo. Tada se nasljednika skine do gola i premaže ljepljivom zemljom u koju se pomiješala zlatna prašina tako da je nasljednik bio potpuno prekriven tim metalom. Postavili bi ga na splav na kojoj bi ostao nepokretan a do njegovih nogu bi se stavljalo zlato i smaragdi da ih daruje bogu. Na splav bi se sa budućim kraljem ukrcalo i četiri poglavara optočeni krunama, draguljima, ogrlicama i naušnicama od čistog zlata. I oni su kao i nasljednik bili goli i svatko je nosio svoje darove. Kako bi splav napustila obalu, počela bi muzika truba, flauta i drugih instrumenata zajedno sa pjevanjem koje bi streslo planine i doline sve dok splav ne bi došla do sredine lagune gdje bi dignuli zastavu kao znak šutnje.»

«Nasljednik bi tada predao svoj dar izbacujući u središte jezera hrpu zlata, a poglavari koji bi ga pratili učinili bi isto to za svoj račun. Tom bi ceremonijom novi vladar bio priznat kao vladar i kralj.»