.Mišljenje fizičara sa Sveučilišta u Bostonu Abnera Shimonija tipičan je primjer tog gledišta.“Bojim se da jednostavno ne razumijem njegovu teoriju.Ona je zasigurno metafora i pitanje je u kojoj je mjeri treba doslovno shvatiti.Unaotoč tome,on je zaista duboko promišljao o ovoj materiji,i mislim da je napravio silno korisnu stvar zato što je ova pitanja doveo u samo središte fizikalnih istraživanja,umjesto da ih jednostavno pomete pod tepih.Bio je hrabar,smion i maštovit čovjek“.

Usprkos izraženom skepticizmu,ima i fizičara koji su skloni Bohmovim zamislima,uključujući 'krupne ribe' kao što su Roger Penrose sa Oxforda,tvorac moderne teorije crne rupe;Bernard d'Espagnat sa Sveučilišta u Parizu,jedan od vodećih svjetskih autoriteta za konceptualne temelje kvantne teorije;i Brian Josephson,dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 1973.godine.Josephson smatra da bi Bohmov implicitni red jednog dana mogao čak dovesti do uvodjenja Boga ili Uma u znanstveni sustav,što je zamisao koju Josephson podržava.

 

Razmotrimo li ih zajedno,Pribramove i Bohmove teorije pružaju bitno novi način gledanja na svijet:Naši mozgovi matematički kreiraju objektivnu stvarnost interpretiranjem frekvencija koje su u krajnjoj liniji projekcije iz druge dimenzije-dubljeg reda postojanja koji se nalazi iza vremena i prostora.Mozak je hologram   uvijen u holografski svemir.

Pribrama je ova sinteza navela na zaključak da objektivni svijet ne postoji,barem ne na način na koji smo navikli vjerovati.Ono što je „tamo vani“ golemi je ocean valova i frekvencija,a stvarnost nam izgleda čvrsto samo zato što naši mozgovi mogu primati tu holografsku maglu i pretvoriti je u „drveće i kuće“ i druge svagdašnje predmete koji tvore naš svijet.Kako mozak(koji je i sam  sastavljen od frekvencija materije) može primiti nešto   nesupstancijalno kao što je magla frkvencija i napraviti da se čini čvrstim na dodir?“Vrsta matematičkih procesa koje je Bekesy simulirao svojim vibratorima osnova je za način na koji mozak stvara sliku vanjskog svijeta“,napominje Pribram.Drugim riječima,glatkoća komada finog kineskog porculana i osjet pijeska na plaži pod vašim stopalima u stvari su samo složenije verzije sindroma fantomskih udova.

Prema Pribramu,to znači da tamo vani ne postoje porculanske šalice i pješčana plaža.To znači da porculanska šalica posjeduje dvarazličita aspekta svoje stvarnosti.Kada ju se filtrira kroz leću našeg mozga manifestira se kao šalica.Medjutim kada bismo se mogli osloboditi naših leća,doživjeli bismo je kao interferencijski uzorak.Koji od aspekata je stvaran,a koji predstavlja iluziju?“Po meni,oba su stvarna“,odgovara Pribram,“ili,ako vam je draže,nijedan od njih nije stvaran.“

Takvo stanje stvari nije ograničeno isključivo na porculanske šalice.I mi imamo dva vrlo različita aspekta naše stvarnosti.Možemo sebe promatrati kao fizička tijela koja se kreću kroz prostor.Ili na sebe možemo gledati kao na maglu interferencijskih uzoraka uvijenih u kozmički hologram.Bohm vjeruje da bi ovaj drugi način gledanja čak mogao biti ispravniji,jer zamišljati sebe kao holografski um/mozak koji gleda na holografski svemir ponovno je apstrakcija,pokušaj da se odvoje dvije stvari koje se u konačnici ne mogu odvojiti.

Nemojte brinuti ukoliko vam je to teško dokučiti.Relativno je lako razumjeti ideju holizma u nečemu što je nama izvanjsko,poput jabuke u hologramu.Ono što predstavlja poteškoću jest da u ovom slučaju ne gledamo na hologram,nego smo mi dio holograma.

Problematičan je i drugi pokazatelj radikalnosti revizije koju su Bohm i Pribram željeli provesti u našem načinu razmišljanja.Medjutim,to nije jedina korijenita revizija.Pribramova tvrdnja da naši mozgovi izgradjuju  predmete nije ništa prema drugom Bohmovom zaključku:da stvaramo čak i prostor i vrijeme.Implikacije ovog pogleda samo su jedna od tema koja će se ispitati dok istražujemo učinak koji su Bohmove i Pribramove zamisli imale na rad istraživača u drugim područjima.

 

Kraj poglavlja