Kalendar događanja

Član misko

Upisao:

misko

OBJAVLJENO:

PROČITANO

350

PUTA

OD 14.01.2018.

Svi moji preziri

Svi moji preziri
Njihova je krilatica: Što će ljudi reći? Nikad nisu upitali: Što ti osjećaš? To ih ne zanima, prokleti bili! Zanimaju ih samo vlastiti osjećaji! Za druge ni nemaju osjećaje! Odvratni su mi i prezirem ih! A oni to dobro znaju! I uzvraćaju prezir punom mjerom!

   

   Pogrebna je povorka krenula točno u tri sata poslijepodne, toplog, mirnog, suncem okupanog jesenjeg dana. Iznenadilo me to: u ovoj kaotičnoj zemlji sve nekako kasni, škripi, pa mi normalno izgledalo da će i pogreb kasniti! Nije normalno da sve ide po voznom redu! Do sada nikad nije išlo!

    Crna sam ovca porodice i zauzeo sam mjesto gotovo na samom kraju pogrebne povorke. Među daleke poznanike. Biti ću iskren i reći da su me brat i sestra pozvali da im se pridružim i zajedno sa njima i njihovim obiteljima hodam odmah iza lijesa, u kome leži stara (starog smo odavno otpratili na onaj svijet i kladim se da mu je tamo mnogo bolje). Moramo se držati skupa, rekli su. Odbio sam njihov poziv: ništa mi ne treba od njih, nikakva milostinja i nikakav znak pažnje! Ne vjerujem im! Njihova je krilatica: Što će ljudi reći? Nikad nisu upitali: Što ti osjećaš? To ih ne zanima, prokleti bili! Zanimaju ih samo vlastiti osjećaji! Za druge ni nemaju osjećaje! Odvratni su mi i prezirem ih! A oni to dobro znaju! I uzvraćaju prezir punom mjerom!

     Nije mi mjesto ovdje i to duboko osjećam. Ispraćam majku, a mislim na oca. Objesio se 1991 u prvim danima rata. Nije mogao podnijeti gledati kako se razara i kako se pljuje po  onom za što se on čitavog života borio. Dok smo mi ostali ukućani bili negdje vani, on je, neometan od bilo koga, napustio neželjeni život. U stvari, volio je on život, ali nije volio u što su se pretvorili ljudi u koje je vjerovao i koje je volio. Mislim da je bio i ranije mrtav, mnogo prije: počeo je umirati onog dana kad su se pojavili prvi nagovještaji raspadanja Juge; rat nam je svima još uvijek bio neshvatljiv. Ali ne i njemu: on je bio upućen u retoriku koja je uvijek prethodila ratu i upozoravao nas, ali njegove riječi nisu nalazile put do naših srca. Moj mu se brat Marjan smijao: preko noći se pretvorio u zagriženog nacionalistu, ali nije se usudio starome to reći u lice. Stari je to, naravno, znao, patio je zbog toga, ali nije rekao ni riječi. 

    Poslije očeve smrti i kad se prokleti rat zahuktao, među prvima i najglasnijima bio je moj brat Marjan! Pozvao je i mene da mu se pridružim: odbio sam i nikada neću zaboraviti njegov osmjeh pun prezira u tom trenutku. Shvatio sam da ga ne volim: ne ovakvog kakav je sada.  Zašto je on bio za rat, a ja protiv rata, kad obojica potičemo od istih roditelja i sasvim smo u istom duhu odgojeni? Zlobnici bi rekli: u duhu bratstva i jedinstva! A ja uzvraćam: što je lošeg u toj ideji? Otac nas je učio da svi ljudi jednaki, bez obzira na boju kože ili vjeru i duboko sam uvjeren da je to jedini pravi i istiniti stav u životu. Ljudima se ne piše dobro, ne budu li to što prije shvatili. I prihvatili! Nije dovoljno samo shvatiti!   

                                                                                                                                               Što se dogodilo da su se moji najbliži preko noći promijenili? Ne znam: nikog iz naše obitelji nije zanimala politika! A onda su odjednom svi poludjeli i samo o tome razgovarali: sve je ostalo u njihovim životima stalo! Samo je mržnja rasla, mržnja prema svim ostalima; Nehrvatima. Nisam to mogao i shvatiti: i ja volim domovinu, ali u meni nema mržnje prema drugima! Naravno da su me zbog toga prozvali jugonastalgičarom! U čudu sam ih gledao i slušao kako iz njihovih ustiju izlaze pogane riječi, riječi koje ni jedno ljudsko biće nikada i nigdje ne bi smjelo ni pomisliti, još manje izgovoriti!

   Sestra Ljubica, eh, ona: obična glupača, koja za svoje mišljenje pita svog muža, zatucanog kretena koji ni sam ne zna gdje pripada, što da misli i kome su uvijek drugi bili krivi za njegove neuspjehe, kojih je poprilično bilo. Moja sestra to nije vidjela, nije mogla vidjeti, nije željela uvidjeti! Bila je dobra žena, slaba, koja se dozvolila pokoriti, ali zamjeram joj što uživa u toj pokorenosti i naziva je, sasvim pogrešno, naravno,  osviještenošću! Glavu joj je za sto osamdeset stupnjeva okrenuo onaj kreten od njenog muža! Gleda unazad umjesto naprijed! I u njega: jedinog! On joj je alfa i omega! Ništa drugo za nju ne postoji!
                                  
    A on, bijednik, prepun je mržnje na sve i svakog i jedva je dočekao  da je može nesmetano iskazivati. Mario, tako mu je ime, postao je članom HDZ-a odmah, u samom početku i počeo marljivo skupljati poene, mudro znajući da će rat završiti, čuvajući se da aktivno sudjeluje u njemu, pa se bogatio i bogatio, ulizujući se moćnicima i gazeći slabije od sebe. Po završetku rata bio je bogat čovjek, a u početku je imao samo mali tiskarski stroj na kome je štancao pozivnice i slične trice. Rat je to promijenio, naruđbe su pristizale ko lude, poslije rata još i više: trebalo je tiskati svakojake plakate, a zahvaljujući svojim vezama, velik dio posla je dobivao bez problema i muke, a lova u banci (ali ne u Hrvatskoj, iako se kleo u svoju ljubav prema domovini) se gomilala, negdje u Austriji, čini mi se. Nije me briga! Prezirem kujinog sina! Prezir je obostran! Dubok!

 

    Povorka zastane i ja, udubljen u svoje crne i sumorne i zajedljive misli, umalo udarim u ženu ispred sebe. Ona se okrene i iznenađen prepoznam u toj crvenokosoj visokoj ljepotici Dinu, svoju staru ljubav.

   - Lakše malo, Miroslave - reče mi sa smiješkom. - Zašto nisam iznenađena što te vidim ovdje, na kraju povorke, umjesto sa obitelji.

    Nije to bilo pitanje i nisam odgovorio na njega. Gledam je i vidim prošlost, mladu djevojku: ne vidim ženu zašlu u srednje godine, pomalo već umornu, ali još uvijek lijepu i poželjnu.

    - Hoćemo li poslije na kavu? - upita, kad je shvatila da ništa neću reći. - Samo nas dvoje?

    - Može - rekoh, a povorka u taj čas nastavi i mi prekinusmo razgovor.

 

    Počeo sam, baš dok smo prolazili ispod velikih čempresa, vitkih, crnih i uprtih prkosno prema plavom nebu, počeo sam misliti na staru. Nju sam počeo prezirati poslije očeve smrti: kao da to više nije moja majka, toliko se promijenila! Svakog je dana plazila na groblje, iz dana u dan, uporno, zavijena u crno, svima reklamirajući svoju tugu! Kao da je nosila svjetleći znak, toliko je bila upadljiva: bola je oči! Znao sam da uživa u tome! Čisti mazohizam! Vrištao je iz nje! Mazohizam užitak. Prezirao sam to! Tuga je privatna stvar, i zašto ju je potrebno objavljivati čitavom svijetu? Svijetu ionako nije stalo!

   Reklamiranje tuge i uživanje u vlastitoj boli trajalo je oko pet godina, a onda je počeo još gori period: otkrila je vjeru, ali ne običnu, da tako kažem, već sektašku! Ni više ni manje, postala je uvjerena Jehovina svjedokinja! Nisi mogao progovoriti jednu jedinu prokletu riječ sa njom, a da ona, glupača stara, ne bi spomenula Jehovine svjedoke! Oni su bili za nju jedini bezgrješni, najpametniji, kako je govorila: "Jedini su spoznali pravu istinu!" Glupača stara! Da ju je istina tresnula posred onog njenog napuhanog arogantnog i umišljenog lica, ona je ne bi prepoznala! Ni mi nju nismo više prepoznavali: ne samo ja, nego ni sestra, a ni brat. Nismo mogli shvatiti što se događa sa njom. Neprestano je blebetala o poniznosti, a bila arogantna do ludila! Zaudarala je na aroganciju! Malo po malo, razdor je postajao sve veći i veći! Sestra se sklonila: pravdala se zauzetošću vlastitom obitelju, ali nije to istina!

    Sebičnost je njezina hrana koju ju je neumjereno konzumirala! Mislila je samo na sebe i svoju usku obitelj i ništa je drugo nije zanimalo! Čitav je svijet mogao otići u vražju mater, nova strašna Hirošima se mogla dogoditi njoj ispred očiju, a da vrla sekica ne bi ni trepnula: važno da su njena djeca i mužić dobro! Gadio mi se takav pristup životu i sa vremenom sam se sve više udaljavao od sestre, ona od nas, stare i mene, svi smo se udaljavali jedni od drugih. Otuđenost! Prava i nepatvorena otuđenost! Bolest modernog društva!

 

    Ludi me smijeh hvatao kad bi došli zimski dani, pa Božić, a oni svi, kao po dogovoru, inzistirali na porodičnom okupljanju, glupo i malograđanski se trudeći vanjskom svijetu pokazati svoju slogu. Stara bi, naravno, natmureno sjedila, jer Jehovini svjedoci ništa ne slave i ja ih zovem ubojicama svake radosti! Ostali bi se prežderavali i hvalili proteklu godinu, nadajući se da će iduća biti još bolja, naravno u materijalnom obliku: ništa ih drugo nije ni zanimalo. Nikad nitko od njih nije pročitao neku knjigu: to je bilo gubljenje vremena! Osim stare: mogla je citirati Bibliju, neprestano joj je bila u rukama, ali ni nju nije čitala normalno, već skačući, meni nerazumljivim redoslijedom, sa jednog poglavlja u drugi, vraćajući se, lutajući...bilo je to sve prije nego li normalno čitanje! Bog im je bio neprestano u ustima: bog će dati ovo, bog će dati ono…                                     

   Slušao sam ih sa čašom u ruci i misleći na starog, uvjerenog ateistu, komunistu do srži, baš komunistu, ne komunjaru! Nikada se taj nije okoristio svojim položajem! Uvijek je smatrao da je drugima potrebnija pomoć nego njemu! Nepatvorena nesebičnost! Naivna nesebičnost! Dječja nesebičnost! Beskrajno sam ga volio zbog toga! I poštovao! Njega jedinog u čitavoj obitelji!                                                                           Jednom sam, na Badnjak, dok su svi skakali i  uzbuđeno kitili bor, stara sjedila u kutu, a ja ležao na kauču, upitao:

    - Što mislite, dragi moji, kako bi naš stari reagirao na čitavo ovo vaše prenemaganje? Ili ste sasvim zaboravili na njega, ateistu, kojem nije mjesto u takvoj obitelji kakvom se nastojite prikazati?

    Možete zamisliti muk koji je zavladao! Gromoglasni muk! Muk topova! Da je igla pala, odjeknulo bi to poput bombe! Svi su se ukočili, prestali raditi ono što su radili: zabuljili su se u mene, otrovno, sa zlobom, vučje, ni malo bratski! Ni malo u skladu božićnih dana! Zaboravili su da tog dana sve oko sebe vole! Da će vuk postati prijatelj ovci. Sestra, ta jadna glupača, procijedila je kroz zube:

    - Morao si ovo pokvariti, je li?

    - Što - upitao sam ustajući: trenutak je došao, pažljivo sam ga izabrao i pripremio se za njega. - Pokvariti što? Vašu slogu? Kakvu slogu? Sve je to laž! Laž je zavladala vama! Kupate se u laži! Hranite se i tovite njome! Uopće vas više ne prepoznajem!

    Izašao sam iz velike obiteljske kuće u kojoj sam proveo čitav život. Danima prije toga polako sam i pažljivo, pazeći da ne budem primijećen, iznosio svoje stvari, odjeću, knjige koje sam volio: odlučio sam početi novi život, bez utega oko vrata koji se zove obitelj. Nisam više mogao podnijeti njihovo prenemaganje, malograđanštinu! Onaj njihov lažni moral! Smučili su mi se do kraja! Nisam im više htio dozvoliti trovati moj život! Po kome su neprestano, pljuvali, naravno. Drugo se nije ni moglo očekivati od njih!

     Dario, sestrin muž, čak se jednom drznuo ponuditi mi posao! Nasmijao sam se! Njima svima u lice! Trebali ste vidjeti njihove osupnute njuške! Sjedili smo za obiteljskim stolom, jedno je od klinčadi slavilo rođendan, i kad sam se nasmijao toj ponudi nisu mogli shvatiti što se to događa!

    - Pijan je - rekla je stara. - Sve bih dala da prestane piti! Sve!

    - Nisam pijan - odvratio sam i nadahnut situacijom odmah dodam: - Čuj, mama! Moje ti piće jako smeta, je li? Evo pogodbe: prestani biti jehovkinja, a ja više nikada neću popiti ni kapi!

    - Nikada! - vrisnula je: dirnuo sam u nedodirljivo! – Ne odričem se Jehove!

    - Znam - rekao sam umorno - svi ste fini ljudi na svom mjestu, samo ja prokleti luđak kojeg treba izvesti na pravi put! Gadite mi se: svi skupa!

    Na taj je lijepi način završeno još jedno obiteljsko okupljanje!

 

     Osam ih godina nisam vidio: do dana kad su mi javili za smrt majke i njezin pogreb. Bojali su se ogovaranja: kako bi bilo da se uopće ne pojavim na pogrebu? Što bi ljudi rekli? Uvijek isto sranje, prenemaganje od kojeg sam pobjegao i od koga sam se tokom ovih samotnih godina odmorio. Nisu mi nedostajali! Nitko od njih!

     Stara je nekako naslutila gdje sam i telefonski uspostavila kontakt sa mnom. Povremeno me nazivala, blebetala gluposti: te uništio sam si život, te živim ko pas, nemam nikog, nemam ništa...Imam mir i samoću, želio sam joj reći, ali ona to ne bi shvatila, mir i samoću, ono što je meni najdragocjenije, a što oni, moja lažno-moralna obitelj nikako ne shvaća. Plakala je nad mojom sudbinom: što će biti sa tobom? Kako ćeš sam? Kako ću ovo, kako ću ono...gluposti, prazna blebetanja!

     Zatim je nastalo zatišje: stara je prestala nazivati. Znao sam da nešto nije u redu, ali nisam nazvao: nisam želio dobiti nekoga od njih! Našli su broj telefona kod stare i nazvali i tako sam sad ovdje...

 

     Neki Jehovin svjedok, kojeg sam u prošlim i dalekim godinama često viđao sa starom, drži govor o njenim vrlinama! Da je nisam poznavao, pomislio bih da je ženski Gandi! Koliko sranja je taj kreten izgovorio! Koliko laži! Smučilo mi se, još više nego što sam mislio da je moguće!

     Ne razmišljajući ni o čemu i ne brinući ni o čemu, okrenuo sam se i pošao prema izlazu: ne moram slušati ta sranja! Naslušao sam ih se! Za dva života!

     Sestra je dotrčala za mnom, uhvatila me za lakat, primorala da stanem, objesivši se na mene svojom težinom. Unijela mi se u lice, sva crvena.

    - To baš liči na tebe - reče mi bijesno: drugačije nije ni znala razgovarati sa mnom. - Dođi sutra u deset sati u našu kuću: čitati će se oporuka.

    Klimnuo sam, otresao njenu ruku i otišao, dajući znak Dini, koja je pažljivo promatrala scenu između moje sestre i mene, da je čekam na izlazu. Potvrdno je klimnula: shvatila je!

 

    Sjedimo u kafiću, Dina i ja, za šankom: ona pije bijelo vino, a ja votku, čistu, bez leda.

    - Sad znaš sve - govori mi ona - kao da si čitavo vrijeme bio ovdje.

    Ispričala mi sve događaje koji su se na neki način ticali  mog života. Nikad ne možeš sasvim pobjeći! Ma koliko se trudio! Srž njene priče se svela na ovo: moji su dragi postali još bogatiji, još pohlepniji. Staru su ugurali u jednu sobu, a kuću, koju je moj otac mukotrpno gradio, znojeći se svaki svoj slobodni trenutak nad njom, iznajmili četvorici samaca, mladih poslovnjaka. Šteta da leži kapital, zar ne? Kapital se mora obrtati, oplođivati. Zločin je to propustiti! Nema veze što je to omelo majčine posljednje dane: zarađivati se mora, takav je život! Sve je drugo nevažno!

    - Vidim da se moja sekica i braco nisu promijenili - rekoh, gladeći Dini ruku. - Zanima me jedno...

    - Što?

    - Imam sobu u hotelu - rekoh. - Hoćeš li sa mnom? Zbog starih dana?

    Nasmijala se onim svojim vragolastim smijehom koji sam oduvijek volio kod nje.

     - A što misliš? - upita, mangupski se nacerivši.

 

    Pravnika nisam poznavao: ostale, naravno, jesam. Brat i sestra su došli sami, bez obitelji, sigurni u sebe, nadmoćno i nadmeno me gledajući. Sjeo sam na stolicu na uglu stola, za kojim je sjedio mladi i prerano oćelavjeli pravnik, podalje od sestre i brata. Nekada je tu sjedio moj stari sređivao svoje papire: stalno je nešto piskarao i čitao! Prohujali dani! Bio sam mišljenja kako nije u redu što se ovaj događaj odvija baš u ovoj sobi, očevoj radnoj sobi, u kojoj je on proveo mnoge sate, prelistavajući voljene knjige i pišući. Nikog drugog nije bilo briga za to i šutio sam, znajući da bi naišao na bezbojni zid nerazumijevanja. Nisam bio previše koncentriran: mislio sam na prošlu noć, pohotnu, vruću. U neko doba noći Dina mi rekla, kako ljudi vole voditi ljubav poslije nečijeg pogreba: na taj način potvrđuju sebi da je život jači! Ne znam je li to točno, ali osjećao sam se dobro, velik je dio mržnje, zahvaljujući vatrenoj Dini, iscurio iz mene: ispuhao sam se poput balona!

     Pravnik se nakašlje, ustane i monotonim glasom poče čitati majčinu oporuku.

     Gledao sam kroz prozor, u nebo, plavo, čisto: tako sam se i sam osjećao. Napola sam osluškivao monotoni glas ćelavog pravnika.

   - ...kuću ostavljam sinu Miroslavu: jedini se od moje djece nije snašao...

   Počeo sam pažljivo slušati, uvjeren da sam pogrešno čuo! Ali nisam! U to su me uvjerili zaprepašteni pogledi brata i sestra! Iz ičiju su im praskala pitanja: jeli to moguće? Je li to pravno u redu? Mogu li nekako...

   - Sve je u skladu sa važećim zakonima... - pokopa im posljednju nadu pravnik: u kutu mu usana zaigrao jedva primjetan osmjeh. Pristupi mi, pruži dokumente i reče: - Od ovog ste trenutka vlasnik nekretnine!

    Vrijedio je zlata taj trenutak! Kako li sam samo uživao gledajući njihova lica! Duša mi pjevala! Stara, ma kakva da je jadna bila, duboko je u sebi bila dobra. Glupa, ali dobra. Imala je nagon da pomogne: nažalost, usmjerili su je u pogrešnom pravcu. Nije znala kormilariti vlastitim brodom kroz život. 
  
    Sestra je hvatala zrak, a brat ukočio ramena: njegov stari običaj prije tuče! Mislio sam da će nasrnuti, ali nije: suzdržao se! Jedva! Vidjelo se to lijepo na njegovom crvenom licu! Sestra je, naprotiv, problijedila! Kladim se da su već isplanirali do u detalje što će sa kućom!

    I u tom trenutku, kad sam to pomislio, znao sam kako treba postupiti.

   - Ljudima, kojima ste iznajmili sobe u mojem vlasništvu - rekoh im ledenim glasom - recite da se u roku sedam dana moraju iseliti.

   - Ali! - uzvikne sestra panično. - Imaju ugovor na godinu dana! Tražiti će odštetu!

   - To je vaš problem - odgovorih, zlobno se osmjehujući: priznajem, ludo sam uživao i zabavljao se.

   - Radiš to namjerno - optuži me brat. - Dovodiš nas u nelagodnu situaciju. Mrziš nas!

   - Mrzim? - Raširio sam nemoćno ruke. - Zašto da vas mrzim? Zar mi niste uvijek željeli najbolje? Kao brat i sestra? To ste mi bezbroj puta rekli, je li tako?

    I smijući se u sebi, krenem iz sobe, u mislima već sa Dinom, koja me čekala u baru hotela, željna da što prije sazna najsvježije novosti iz naše porodične sage.

 

    "Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".

KLIKALICE

🔝

KOMENTARI

  • 09.08.2008. 00:10h

    Član geminiMerlin3 Poslastica, tvoje priče vrijedi čekati.
  • 09.08.2008. 00:15h

    Član lilitMerlin0 steta sto nemas ponzora da ovo objavljujes u knjigama ili u nekom vidu sireg spektra
  • 09.08.2008. 00:16h

    Član lilitMerlin0 opet tipke, sponzora, tvoj talenat zlata vredi
  • 09.08.2008. 08:27h

    Član mimaMerlin1 Ovo bi mogao biti kandidat za Temu mjeseca kolovoza o životnim promjenama.
  • 09.08.2008. 10:24h

    Član devetMerlin5 bravo...miško... i još jednom ..bravo.. samo jedno pitanje...možda je malo zloćesto...a što je bilo s Dinom...???...
  • 09.08.2008. 13:31h

    Član bglavacMerlin11 Koja životna priča, a još tako krasno ispričana, hvala ti !
  • 09.08.2008. 19:31h

    Član miskoMerlin2 @ gemini Hvala! :) @ LILIT Ma nije važno...:) @ mima Mislim da će takoi biti. @ DeVeT Ah...to pitaj nju! @ bglavac Hvala!
  • 09.08.2008. 19:32h

    Član miskoMerlin2 Gleda li netko ovo sa Firefoxom? Meni skroz čudno izgleda: prešla je desne crte...
  • 10.08.2008. 19:11h

    Član kajaMerlin4 Dragi moj Miško,!!! Prije nego počnem?čuješ li kako pljušte moji poljupci,?? osjetiš li moj snažni topli zagrljaj??!!!??? Dobro,.... sada se nemožeš više ljutiti? Počinjem; pročitavši tvoju priču?zažmirih?. i počnu mi dolaziti inserti.. Mladić neprihvačajući stil života svoje obitelji odluči početi novi život, bez utega oko vrata koji se zove obitelj. Sav buntovan energično ?. zalupi vratima iza sebe?.i ode? ??. Godinama stasao je u prekrasnog čovjeka, izgrađenog, sa snažnim karakterom . U njegovoj blizini sve je prštalo od radosti života. Volio je i živio; smijeh, zabavu, pjesmu, ?a i bogatu trpezu, volio je?. volio je? bio je zaljubljen u život. A moji ?..sjeti se on jednoga dana, moja obitelj? U njemu se rodi silna samilost za onu kukavinju?.Dugo je gruntao, dugo analizirao, dugo mislio..i smislio.. Poskidao im je staru odurnu obuću i odjeću i zamislio ih u novom ruhu. U svojim mislima pretvorio ih je u anđele. Nisu ga više doticale njihove mizerije?postali su za njega samo: mama, tata, brača, rodbina? goli ? ništa drugo. I krene on?potkovan ?sa dobrom klopom, dobrom muzikom, sa ponešto darova kao znakom pažnje.., snažan, sa svojom prekrasnom ljubavnicom Životom?.. Duboki mrak doma njegovog polako je bio istiskivan njegovim svjetlom. O, koja je to bila fešta?. Mrgodne face nestale su i i pretvorile se u ozarena sretna lica. Doduše zbog raznih razloga, ali svejedno?..mama je zračila ljubavlju i zaljubljeno gledala svoga sina, ponosna i tako sretna jer je on sretan, a drugi? možda zbog previše pića, možda sretni jer su doživjeli nešto tako lijepo za njih još nikada okušano ili? a nije mu ni bilo bitno. Taj trenutak bio je njihov, postali su sretna porodica na okupu povezani jednom dubokom zlatnom niti koja se je zvala ljubav zajedništva. Dugo se je u njegovoj obitelji prepričavalo o tom događaju. I svaki put dok su pričali o njemu i toj večeri, večeri u kojoj su osjetili bliskost, neku divnu povezanost, nešto njima tako strano a tako lijepo,?. lica su im postajala blaga, srcem im je prolazila milina ,? rađala se u njima želja za tom ljepotom, hvatala ih je nostalgija??za tim sjajem sunca? Brojili su dane do njegovog dolaska. Dolazio je svake godine. Kao i uvijek naboružan svime što je trebalo za ugodu tijela i duše. I tako godinama?.i sada dok mu nema više roditelja?.. a oni? ..pomisli on, dali su se promijenili? Tko će ga znati ?... i nije se htio sa time zamarati ? ta svatko je kovač svoje sreće , promrmlja on u sretnom zagrljaju svoje ljubavi Života. p.s. i meni se razljeva tvoj tekst, ali si prebacim u - pripremi za ispis - pa tako čitam. Opet pusa...ništa ovo nije osobno....samo priča.
  • 10.08.2008. 21:21h

    Član miskoMerlin2 @ Kaja Draga Kajo! Divno je imati takvo mišljenje o ljudima, ali ljudi jednostavno nisu takvi! I nikad, baš nikad neće biti. Ljudi vole rat, kaos, mržnju, a isto tako vole pričati o miru, redu, ljubavi, pa u ime ljubavi prema domovini, mrzimo neprijatelja. Mislim da sam ti već jednom rekao: vjerujem u čovjeka pojedinca, ali ne u čovječanstvo. Pojedinci se znaju uzdignuti i postati ljudi!!! Ostali su potrošni materijal, topovsko meso i znam da to grozno zvuči, ali je tako. Dovoljno je pogledati novine. Ni ovo nije osobno....hvala na pusi...he he...
  • 10.08.2008. 22:13h

    Član kajaMerlin4 Eh, a kamo bi ja došla da mi je svijet mjerilo? Tko je pojedincu čovječanstvo? Dragi moj to je samo fraza koja bi me svakodnevno ometala da živim svojim životom koji si sama stvaram. Gledajući pojednostavljeno čovječanstvo u nekom globalu izmaknule bi mi prave istine, a to je...... svagoga, ama baš svakoga stigne njegovo djelo.....Zar misliš da ove strahote koje se događaju, silne nesreče.... su slučajnost.... kako naši pajkani vele.... Malo sutra....Sve je to jedna velika povezanost i iza toga se krije istina koju mi nikako neželimo čuti. Koncentrirajuči se samo na svoje djelovanje otkrivam nešto u čemu bi me čovječanstvo samo omelo.... zato tko šljivi svijet.... Neki dan kad je haralo nevrijeme i zaprijetila tuča, lijepo sam ju zamolila neka mimoiđe moj kraj. I hvala joj to je i učinila... A da sam bila u mišljenjima drugih ?....Sve je osobno...Mi smo centar iz kojega sve izvire....Kaj ti veliš ....he he ....ali ovo je ipak osobno.

SADRŽAJ UPISAO

Član miskoMerlin2 Dodaj ili oduzmi Merlina

Smatrate člana misko dobrim članom portala? Nagradite ga Merlinom.

IZDVOJENO

Vitamin C

🔝

IZDVOJENO

Najnoviji članci

🔝
Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

STUDENI...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Lijep i radostan dan vam želim. Lp

    02.12.2019. 06:52h
  • Član bglavacbglavac

    Pozdrav!

    26.11.2019. 06:59h
  • Član vanessavanessa

    ♥*bglavac, hvala također

    24.11.2019. 20:57h
  • Član vanessavanessa

    naišo yahoo♥♥♫♥*♪♫♥♥tko naiđe njemu pusa

    24.11.2019. 20:55h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi, lijep dan vam želim. Lp

    23.11.2019. 08:10h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    ♥♫♥*♪♫♥♥t

    22.11.2019. 21:40h
  • Član vanessavanessa

    ♥*:))))))))*

    11.11.2019. 16:31h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info