Umjetnu inteligenciju ne doživljavam kao nešto što je jučer palo s neba i jutros nam počelo otimati život. Čovjek već dugo dio sebe seli u strojeve, malo po malo, gotovo bez pitanja. Nekad smo pamtili brojeve telefona, puteve, datume, mjesta na kojima smo nešto ostavili. Danas pola toga tražimo po ekranu. I nije nam zbog toga život postao manje naš.

Navikli smo se.

Zato mi je čudno kad se AI promatra kao neka velika pukotina između prije i poslije. Nije baš tako. Strojevima smo odavno prepustili računanje, traženje, pamćenje, snalaženje. Samo sada prvi put imamo alat koji zna tako uvjerljivo vratiti naše vlastite riječi natrag prema nama.

Tu mi postane zanimljivo.

I malo neugodno.

Umjetnu inteligenciju koristim. Za podatke, provjeru, ponekad za sliku. Kod slika mi je zapravo najzanimljivija baš kad pogriješi. Kad napravi čovjeka koji izgleda kao da nikad nije zaspao u odjeći, stol na kojem ništa nikad nije proliveno, sobu u kojoj se ništa nije dogodilo. Sve je točno, a nešto nije.

Kod teksta mi je drukčije.

Ne želim da mi napiše ono što sam ja trebao pronaći u sebi.

Ne zato što ne može. Može vrlo uvjerljivo. Može napisati ljubav, strah, gubitak, odnos oca i sina. Može složiti rečenicu koja će nekoga zaustaviti.

Ali ja znam razliku između rečenice koja je dobro složena i one koja mi se danima vuče po glavi prije nego je uspijem napisati.

Nekad mi rečenica dođe dok nešto popravljam. Nekad u autu. Nekad dok čekam Karla.

Vidim ga kako ide prema meni i već izdaleka znam kakav mu je bio dan. Ne po nečemu velikom. Po hodu. Po rukama. Po tome hoće li me pogledati odmah ili će pogled doći tek kad stane kraj mene.

Nekad ne pitam ništa.

Samo krenemo.

To mi je teško objasniti nekome tko nema takav odnos s nekim. A možda ga ni ne treba objašnjavati.

Godinama gledaš svoje dijete kako raste i ne primijetiš svaki dan koliko se promijenilo. Onda napravi neki sasvim običan pokret, okrene glavu, nasmije se nečemu, i na sekundu ti se pred očima pojavi ono malo dijete koje je nekad cijelom šakom držalo jedan tvoj prst.

Sekunda.

I nestane.

Karlo opet stoji kraj mene, gotovo odrastao.

Umjetna inteligencija bi od toga mogla napraviti lijepu rečenicu. Možda čak ljepšu od moje.

Ali ja ne tražim ljepšu.

Tražim onu koja je moja.

To je, valjda, cijela razlika.

Ne plaši me to što će AI jednoga dana možda pisati bolje od mnogih ljudi. Više me plaši koliko ćemo se brzo naviknuti da ne moramo sami kopati po sebi. Jer taj dio zna biti neugodan. Napišeš nešto pa izbrišeš. Vratiš. Onda se pitaš jesi li rekao previše. Ili premalo. Odeš raditi nešto drugo i rečenica ide s tobom.

Ponekad se vrati navečer.

Ponekad ne.

I to je u redu.

Ne mora svaka misao završiti kao tekst.

I čovjek može napisati prazninu. Može ispuniti stranicu velikim riječima, osjećajima i mudrostima, a da iza njih ne ostane ništa osim tinte ili piksela.

Zato mi nije dovoljno da nešto samo izgleda ljudski.

Treba biti unutra.

Ne cijeli čovjek. Ne njegova biografija. Dovoljna je jedna stvar koju nije stavio zato što će dobro zvučati. Nešto što možda nitko drugi neće ni primijetiti.

Možda baš ona jedna rečenica koju je tri puta pokušao izbaciti.

Takve tekstove volim.

Zato mi ni AI slika uz tekst ne smeta. Ako je tekst stvarno moj, slika mu ne može uzeti ono što je unutra. Može ga pratiti, otvoriti mu vrata, možda čak pogoditi prizor koji sam imao u glavi.

Ali ono zbog čega sam pisao ionako nije na slici.

Umjetnu inteligenciju ću koristiti. Neću je ni slaviti ni bježati od nje. Ako mi može pomoći, neka pomogne.

Samo joj ne želim dati da umjesto mene odluči što me boli, što mi je važno i što od svega toga vrijedi zapisati.

Ako sjednem pred prazan ekran i taj dan nemam ništa, onda nemam ništa.

Karlo će možda ući u sobu, pitati me nešto sasvim deseto, Bubi će tražiti van, ostat će alat na stolu koji sam zaboravio spremiti.

I možda će tekst početi tek tada.

Matija Gerić