Kalendar događanja

Član nlandeka

Upisao:

nlandeka

OBJAVLJENO:

PROČITANO

317

PUTA

OD 14.01.2018.

ČARLI

ČARLI
Pitamo se da li psi imaju osjećaje, i da li mogu poput čovjeka doživjeti neizmjernu tugu koja ih može dovesti čak i do same smrti? Ovo je priča o jednom veoma osjećajnom psu - Čarliju..... i o njegovoj smrti.....

Iako ćete se vjerovatno pitati otkud priča o psu u Temi mjeseca, ovo je jedno tako tužna priča o kućnom ljubimcu da ne znam gdje bi drugdje pripadala ako ne u ovu rubriku. Pokazuje kako čovjek može svojim nerazumnim postupcima i krivim pogledom na ljubav nanijeti bol i sebi i tom malenom biću koje ne zna drugo osim voljeti bezuvjetnom ljubavi onoga tko se za njega brine.

Bila je nedjelja, slična svakoj drugoj nedjelji. Nakon buđenja, sve troje djece se spustilo do kuhinje na zajednički doručak, a potom smo svi zajedno sjeli pred TV da pogledamo omiljenu emisiju Kućni ljubimci.

Svi smo uzviknuli glasom oduševljenja kada smo među ponuđenim ljubimcima uočili malenog bijelo smeđeg jazavčara koji je imao tako lijepe oči kojima kao da je molio "pustite me na miru." Istog trenutka zajednički smo donijeli odluku; "ovaj maleni psić biti će naš kućni ljubimac". Zapisali smo broj i odmah smo krenuli prema telefonu radi dogovora o preuzimanju malenog slatkog psića.

S velikim uzbuđenjem krenuli smo po malenog. U stanu jednog od zagrebačkih nebodera dočekala nas je uglađena gospođa i on - Čarli. Stajao je kod vrata, mašući repom, činio se veoma sretan kad je ugledao djecu. Gdja je objasnila da i ona ima malu djecu te da je psić navikao na igru s njima i da se zbog toga posebno veseli upravo djeci.

Upoznala smo se i sa Čarlijevom mamom, nešto starijom jazavčarkom koja nije izgledala previše zainteresirano da zaštiti svog potomka, osim što je bila znatiželjna tko je to novi ušao u stan. Nakon njušenja otišla je nezainteresirano svojim putem.

Mi smo izmijenili svoje podatke i iskustva oko dosadašnje njege malenog psića i pošli prema svom domu. Čarli se stisnuo u krilo jednog od moje djece, sa strahom i strepnjom iščekujući što će se sad s njim dogoditi kad je otrgnut od majke i iz doma u kojem je do sada živio.

Došavši kući svi su bili sretni. Djeca su se razigrala sa psićem, on je bio sretan kada je ugledao veliko dvorište u kojem se mogao igrati do mile volje. Nije izgledalo da je baš prečesto bio u prilici trčati po livadama i grickati lišće na omiljenom grmlju. Bilo je to i shvatljivo s obzirom da je živio u stanu, no ni u snu se nismo nadali onome što je slijedilo.

Čarli je doslovce bio beba. Predvečer je ušao u kuću, i plakao dok se nije uspio popeti na trosjed. Legao je i nije se dao maknuti s mjesta. No naša vizija zajedničkog života sa psom je izgledala drugačije. On je imao za spavanje rezervirano mjesto u podrumu a ne na trosjedu s djecom- Imao je na raspolaganju cijeli vrt za trčanje i igru s djecom, a u kući je mogao boraviti povremeno, kada su djeca bila slobodna. Namijenili smo mu život psa. U početku je Čarliju ova prilagodba bila veoma teška. Nije se uopće složio s tim da spava sam, plakao je, i nekoliko noći sam umjesto sa djecom provela s njim kako bih ga smirila i utješila. Čim bih se udaljila od njega, on je tako tužno jecao da je izgledalo kao da će probuditi cijelo susjedstvo i jednostavno sam mu morala držati šapicu dok on nije odlučio drugačije. Umjesto klasične prehrane za pse on je bio naučen jesti banane, grožđe, čokoladu i ostala dezertna jela i vrlo teško se prilagodio "normalnoj" prehrani.

Nakon kratkog vremena Čarli je izgledao poput svakog drugog psa. Veseo i razigran. Uživao je u svakodnevnim šetnjama sa djedom. Njih dvoje obišli su svaku šumsku stazu. Prevrtao se veselo po dvorištu valjajući se na leđima iskazujući na taj način svoju sreću i veselje, a kad bih dolazila s posla stajao je kod najdonje stepenice veselo mašući repom, glasajući se nekakvim čudnim glasom kojim je odavao oduševljenje što me vidi, i redovo bi sagnuo glavu da ga pomilujem. Činilo mi se da je bio veoma sretan.

Jednog dana, tek nakon što sam ušla u kuću nakon posla, dok sam pripremala ručak, a Čarli se veselo vrtio oko mojih nogu čula sam telefon. Obrisala sam na brzinu ruke i potrčala da vidim tko to zove. Nije bilo uobičajeno da u ovo doba zvoni telefon.

S druge strane slušalice tužan i očajan glas;

"Gdjo, žao mi je što vas uznemiravam. Naša draga, naša prelijepa voljena Bela, naše zlato, naša Bela preminula je."

Nisam odmah shvatila o kome se radi, a onda mi je proletjela mozgom scena upoznavanja kod gospode gdje smo preuzeli Čarlija; "Ovo je Bela, Čarlijeva mama."

"Žao mi je!" rekoh. I što sad?

"Pa eto", kaže čovjek;

- "znate, moja supruga je od tuge i shrvanosti završila u bolnici, u teškom stanju, ne znam hoće li joj uspjeti  tko pomoći, neutješna je. Ne može prežaliti našu dragu Belu, pa sam pomislio da li biste nam mogli vratiti Čarlija? On je ipak potomak naše drage Bele, s njim bismo se mi vratili u život i lakše bi bilo preboljeti Belu."

Bila sam tužna i bez riječi.

U prvi tren sam glatko odbila njegovu molbu.

"Pa kako vi to mislite da vam ga vratim? Pa mi ga volimo, baš kao što ste i vi voljeli svoju Belu. Od kad je došao kod nas smatramo ga našim. Načili smo ga na sve što zna, naučio je na djecu. Nedostajat će djeci... Što da im kažem?" 

Međutim, gospodin je bio uporan; "ako mi supruga umre, ne znam što ću, vi ne razumijete, ona to ne može preživjeti, samo je Belino štene može vratiti u život, on je dio nje, naše Bele, kako ne možete shvatiti?"

Iako nisam znala kako to objasniti djeci, sve sam im prenijela od riječi do riječi. Iako teška srca, svi smo se složili da je život te gdje koju smo vidjeli jednom u životu važniji od naše tuge, i da ako od nas zavisi da li će se ona oporaviti da mi ne smijemo biti na putu tome.

Djed je bio najtužniji. Očiju punih suza otišao je još jednom s Čarlijem u šetnju šumom,  a  pri povratku se okrenuo leđima prema kući da ne vidimo kako plače.

Predvečer su došli po njega. Okupala sam ga, počešljala, kako bi izgledao jednako mirisav i uglađen kakav je i bio kad smo ga preuzeli. Bojala sam se što će oni reći kad ga vide jer je to sad bio pas koji je navikao na trčanje, na skakutanje po dvorištu, na slobodu.

Nisam odmah čula zvonce na vratima kad su dolazili, i trgnula sam se kad je zazvonilo još jednom. Otvarajući vrata, ostala sam bez teksta.

Pred vratima je stajalo dvoje najtužnijih ljudi ikad viđenih, u potpunoj crnini. Ona, s maramicom u ruci, ispijenog lica, s crnim podočnjacima od suza.... Istog trena kroz glavu mi je prošla misao kako sam zapravo dobro odlučila što sam im rekla da dođu. Čarli će biti voljen gdje god da bude, a ovim ljudima to veoma puno znači.... I djeca su tako pomislila.

Pružajući mi ruku ostavili su takav utisak da nisam bila sigurna da li im trebam izraziti sućut ili trebam prešutjeti. Nikada nisam vidjela da je netko toliko tužan, pa čak ni da su gubili svoje najmilije. Zaista, pomislih, tog psa su držali kao člana obitelji. Ako  sam ikada posumnjala u svoju odluku ovog trenutka sam u nju bila sasvim sigurna. U prolazu mi je njen suprug stisnuo nešto jače ruku; "hvala, spasili ste mi supruzi život, nikad to neću zaboraviti." Pluća su mi bila puna sreće zbog te žene. Ako je ovo djelo zaista pomoglo da se spasi jedno ljudsko biće, kako mogu osjećati bol?

Moj suprug i svekrva sjedili su na trosjedu i vidjevši njih onakve u crnini, sa suznim očima, blijedih lica, samo što se nisu počeli smijati. Njima je bilo neshvatljivo da bi netko mogao izražavati toliku veliku tugu za životinjom, ali šutjeli su i poštovali su njihovu bol. Djeca su bila zbunjena, bez riječi su se pozdravili sa Čarlijem, još jednom ga pomilovali, a kad su vidjeli s kojom radosti su ga počeli milovati ovi ljudi, više nisu uopće žalili zbog toga što su se složili s mojom odlukom.

Čarli je otišao, mi smo nastavili s našim životima, a u dvorištu i kući osjećala se praznina. Nije bilo onog veselog dječjeg smjeha kakav se orio dvorištem u igri s Čarlijem.

Dva tjedna kasnije, kada je već život krenuo novim tijekom, a mi se polako privikli na život bez Čarlija, opet zvono telefona.

S druge strane glas; "Oprostite, možemo li vam vratiti Čarlija?"

"Zašto?"

Bila sam šokirana njegovim pitanjem. Nikako mi nije bilo jasno što se dogodilo, i smatrala sam svojim pravom da mi objasni zašto.

"Znate, gdjo, to više nije onaj pas kakav je bio kad je bio kod nas. On ne želi jesti delicije, voli hranu kakvu jedu psi a ne ljudi, a kad stavimo novine pod njega, on ih zgužva, i ne želi se pomokriti na njih, već ide do vrata i zavija ispred njih, želi van, a mi ne možemo tako s njim. Mi imamo svoj život, koji je drugačiji, jer živimo u stanu i ne možemo s njim stalno ići van. A on više ne zna živjeti onako kako smo ga prije naučili. Ne želi spavati niti na trosjedu, već najčešće zaspe na podu ispred kućnih vrata. Ne, mi nikako ne želimo zadržati tog psa, ako ga vi ne želite, recite, mi ćemo ga negdje ostaviti."

Nisam bila sigurna da sve dobro čujem, i baš je bilo dobro da je u blizini bila stolica da se mogu sjesti. Noge su mi klecale. Još jednom su mi odzvanjale njegove riječi u uhu i ni sama nisam vjerovala da sam dobro čula.

"Možete ga uzeti, nama ne treba, a ako ga ne želite, već ćemo ga negdje ostaviti".

Kakvi su to ljudi? - pomislih.

Zar se može ljubav, pa makar i prema psu, istopiti kroz samo nekoliko dana? Gdje je nestala njihova tuga, odgovornost prema tom biću kojem su već tri puta promijenili dom?

"Dolazim" - rekoh.

Sjela sam u auto a da svojima nisam rekla ni riječi. Pred tim ljudima nisam komentirala baš ništa, jednostavno sam uzela Čarlija, lagano ga pomilovala po glavi i smjestila ga u auto.

Kod kuće je Čarli najprije iskazao oduševljenje pozdravljajući se sa djecom, potom i djedom. Veselo je mahao repom, lizao mu ruke, grickao ga za hlače, vukao ga za sobom, okretao se bezbroj puta oko svoje osi, no kad je došlo vrijeme objeda, nije kao obično pristupio hrani.

Mislili smo da je to zbog uzbuđenja. On je svejedno trčkarao, obišao sa djedom cijelu šumu, valjao se opet veselo po dvorištu, trčkarao sa djecom, no ni sutradan nije želio jesti. Nismo znali što bi s njim ni kako da postupimo. Tepali smo mu, mazili ga, nagovarali, davali mu da jede iz ruke, no uzalud. On nije htio otvoriti njušku.

Nakon posjete veterinaru bili smo u još većoj nedoumici. Pregledom je ustvrdio da je Čarli zdrav pas, da nema nikakovih fizičkih bolesti, i da je bolestan od tuge.

Čarli očigledno više nije znao kome pripada. Prvi put se prilagodio obitelji u kojoj je prebivala njegova majka kad se oštenila, drugi put kod nas u kući gdje smo mi smatrali da je bio zaista sretan, i učinili smo sve da tako bude, i treći put, kad je već odrastao morao se ponovno prilagođavati ovoj obitelji kao da ih vidi prvi puta. Četvrta promjena za njega je bila kobna. Nakon par dana odbijanja hrane, i nakon što je izgubio snagu, samo bi sjedio na zadnjim nogama, uspravne glave, u jednom kutu dvorišta i tužno gledao u daljinu. Nisu pomogli ni vitamini, ni tepanja, ni nagovaranja, ni posebna hrana, ništa. Sve uzalud. Čarli je svakog dana sve više propadao, stajao je stalno na jednom mjestu i gledao negdje u prazno. Možda je već negdje u mislima bio sa svojom majkom, možda mu nije bilo jasno kakve to gluposti ljudi izvode, možda je bio razočaran...

Moje je mišljenje bilo da se osjećao napuštenim, ostavljenim... Nije nam oprostio to što smo ga se tako lako i jednostavno odrekli.... Nije oprostio ni onim drugima što su ga tako jednostavno vratili.... On je odlučio.... Ovakav svijet mu se očigledno nije sviđao.

Još jednom smo pokušali sa veterinarom. Sve bi bili dali da smo ga mogli vratiti, oporaviti, popraviti svoju grešku. No Čarli nije prihvaćao nikakve pokušaje ni isprike. On je odlučio otići.... i veterinar nam je rekao da nema pomoći. Moramo ga pustiti da napravi po svojoj volji.... Da ode....

Svakim danom je bio sve slabiji, no još uvijek je svako jutro skupio toliko snage da se sam izvuče iz svog ležaja, sjedne uvijek na isto mjesto i gleda u daljinu.

Gledajući tako, negdje, gdje naš pogled nije mogao doprijeti, samo je jednog dana uginuo.

Djed je plakao, djeca su plakala, meni su oči bile pune suza.

Kako tužnu sudbinu je doživio, a bio je voljen. No nije bilo pomoći, on nije zaboravio da smo ga pustili da ode. To razočaranje očito nije mogao podnijeti, iako je bio samo pas....

 

 

 

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

STUDENI...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član iridairida

    ♥vanessa, to su samo snovi...

    12.12.2019. 19:13h
  • Član vanessavanessa

    ♥♫♥*Znaš onu priču ..."i to će proći

    12.12.2019. 18:15h
  • Član iridairida

    tako strašne snove nisam sanjala od djetinjstva...

    12.12.2019. 13:31h
  • Član iridairida

    košmari, jedan za drugim...

    12.12.2019. 13:31h
  • Član iridairida

    Puna Luna mi samo noćne more donosi...

    12.12.2019. 13:30h
  • Član vanessavanessa

    https://www.youtube.com/watch?v=wMNdIl0E49k

    07.12.2019. 16:31h
  • Član vanessavanessa

    ♥♫♥*♪♫

    07.12.2019. 16:30h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info