Sve moje

sniva u Tebi

i kada odlučiš

korake suštine

staviti u svežanj

svih ranjivih protjecanja

svježiom šampanjca

vjernom

nezainteresiranošću

moraš znati da

naša neispunjenost

i zajednički sram

ovise o trepavicama

koje tada

neće biti obojane

Ni najveći nedostatak

ne može suvišak

Tvoga poimanja

u Meni

umanjiti znaj

jer Ti si

otvoreni prozor

sa pogledom

u moj vlastiti svijet

i ako ruže

moje ljubavi

cvjetaju na

sunčanoj strani

tko sam Ja

da im pravim sjenu?!

U maloj

podstanarskoj sobi

obučenoj

u samotne noći

košulju od suza

na krevetu

presvučenom

svjetnim pokrivačem

sjedi

smeđi Pliško

sa crvenom mašnom

žali za ljepotom

koja odavno

nije u modi

i tako uporan

plavičasti sjaj tuge

puni džepove

kućnog ogrtača

Tvojim postojanjem

pije iz čaše

sa koje su

pobjegle voljene usne

prelistava u čudu

nepročitanu knjigu

danas

sve večere

koje smo spravljali

gotovo u plesu

pamte još samo

vremenom požutjele slike

i ta moja

podstanarska soba.

Mjesečina

kuca na prozor

prodire do postelje

gdje leži kostur

žedan utjehe

gladan ljubavi

pod raspuknutim stropom

crni mačak

lopov

šćućuren u sjeni

zna kuda svjetlost žuri

u dugim

samotnim noćima

slika na zidu

opominje

spominje

zaljubljene

na kojima vrijeme

nije iskoristilo

svoje boje.

Suza

zaledi ljeto

zvijezde padalice

protresle

uspavan svemir

mapu lica

na kojem oslikana bol

opominje misli

da ne zalutam u nadu

gdje povratak šuti

nestaje

i vjetar

prošlosti

mrsi krošnje

djetinjstva

kruh duše otopio se

u suncu

marmelade.

Moja

ženska taština

pomiješana sa

vrelinom bedara

u sebi je

bolna od žudnje

u prolazu između

djetinjeg

i senzibilnog

nespretnog nauka

između

nevinosti i grijeha

odlaska

predaleko

kada stidljivost

usred svibnja

okrene lice

Onom koji

u svojem Biću

svojeglavo brani

ono što On želi......

Naša tijela

zapečaćena

skamenjena

od jučerašnjeg

poraza

kao prženi

pod suncem

zimskog jutra

miluje plač

koji već umara

u mirisu

prve kave

šutnja

progovara

umjesto nas

nju ne čudi kraj

u žutim laticama ruže

suzama skorenim

na obrazima

kao da se

ne nazire bol

dok sam noćas

strugala dušu

sa poda

oprostila sam sve

oprosti i ti

bar da ne pamtimo

opekline jutra.

Pod izrezbarenim

svjetlima

grada

bjelokosno

sačuvano blago

nudi hladnoću Oniksa

bez Tebe

postelja je hladna

glasnice su preslabe

za pustiti ton

ne štima im

praznina

neutaživa glad

ispunjava prostor

u kojem ima

premalo

kisika

i ako baciš

kamen hrabrosti

u more mojih očiju

pazi sa te ne oda

zvuk vode

a ja ću

pod koprenom čistote

zanjihanu uvertiru

Tvog poljupca

opasati

oko bokova.

Opravdao se zrak

Mirisom naranče i borovine

I kao da se

Uzalud uzmiče

Ispred mrke tmine

Tko bi noćas

U zvijezdama

Slikao mreškanje

Ljubavi

Kada zima

Trne u kostima

Tko bi radoznalo

Rastvarao

Nebo i zemlju

Hoteći pronaći

Taj maleni ključ

Osovio se

Bijeli prekrivač

Paperjaste mekoće

Na ogledalo duše

Prekrivajući

Odraz tuđinca

Ne tajim

Da pokušavam

Raspoznati ono što

Misli uporno vide

Ali kako

U svemiru pronaći

Maleni ključ

I uhvatiti otisak

Stopala od sjene

Trezveno se podčinjavam

Tvojoj moći

Ja

Duša koja

Ne dolikuje svetosti

Kudi me

Ako misliš da si u pravu

A i može ti biti

Ipak

Umij lice vodom

Sa moga zdenca

Kada te pozovem

Na uranak

Možeš li mi

molim te

dohvatiti

plohu svoje okrutnosti

da je na koljenima

razbijem

na dva dijela

a onda mi reci

da tvoje su noći

obojane onim

čime ja sada

raspolažem

ogorčena

pa će te možda

razuvjeriti u tome

moje ruke krvave

od snivanja

U hladovini krošnje

Lipanj nestrpljivo

čeka da odjekne riječ

kao pogrešna nota

u simfoniji

Dan je

pun ljubavi

a nas nema

ni pogača od sunca

ne hrani

život na odlasku

Grč na duši

zamara tišinu

nervozno stavljam

tamna stakla na pogled

prijateljski

uz pozdrav

i Lipnju

punom ljubavi

Mjesec zagledan

kroz grozdove života

u plamenu nepovrata

sniva zrelu trešnju

u plesu

mramorni kipovi

primiču se

zadnjim poljupcem

oazi strasti

ustreptalih

vlati trave

blizinom prvih

tragova zore

Gledam li ja to Tebe

svojim očima

ili Sebe tvojim

dok raščešljavam

vrijeme u kosi

i umivam na licu san

da li je to Tvoj odraz

u mome ili

Moj u tvome

na kojem se

mreška jasnoća

isprepliću misli

u svim potonjim

nejasnim tragovima

drugih Sebstava

sa kojima smo

u bližoj svakodnevici

a ipak su nam

tako daleke i strane?

Na Tvom

sam putu

uznemirena

mala

krijesnica u tmini

koja doista

ne zna

na koju stranu

svijeta poći

kako bi ti

pružila svjetla

za samo

jedan korak

kada se ti

uporno

oslanjaš

na pepeljastu

boju mjesečine

Znane kulise

Nad smjelošću

Moje duše

Da Sebe u Tebi

Iskuša

Danima jačaju

Na bestežinskom

Svežnjiću

Redateljevih misli

O nama

Na pedali uspomena

I pozitivnoj

Niječnosti

Nabasanog sutra

Da Sebe u Tebi

Iskuša

Pristajem

da me do kraja

ogoliš svojim očima

dok drhtim

kao svila

na kaldrmi

zbog ljubavi

užitka

tog Okusa vječnosti

koji bih rado pila

sa Tvog izvora

iznenada

svijet bi postao

jedan veliki

poljubac

i milovanje

a ja Jedini moj

tek plutajući lopoč.…

U dvojezičnoj

Etapi mojih misli

Tvoje je čuđenje

I smijeh

Kozmopolitskih

Razmjera

Znam

Otpalo sam dugme

Sa tvoga inatljivog

Kaputa

Ali ne mari

Ta i sama sam sebi

Neobična

Ovako polegnuta

U vakuum

Samoće

Uroni u polja

Bijele puti

I udahni početak

Vlastitog buđenja

Zaklonjen toplinom

Mog srca

Ta zar bih ti ja

Mogla zaklanjati

Srebrnu zraku

Mjeseca

Dok krug

Melankoličnog uzdaha

Urezujem

Po zraku

Jer u zamasima

Postojiš?

Ne brini

Navikla sam

Na samoću

U zjenicama vremena

I krhotine staklenih ubrusa

Kojima povijam rane

Navikla

Na plač stare violine

U kutu svoga djevojaštva

Navikla

Na neodgovor

Na ljubavno pismo

Netom pomno napisano

Suzom zapečaćeno

Navikla

Na glasnoću tišine

I nepozvane goste

Baš kada ne treba

Navikla

Na pjesmu mjeseca

Kada ljetni lahor zavijori

Duge zastore moje čežnje

Ne brini

Navikla sam

I neće me boljeti

Kada me i ti izdaš

U razbijenom

Skupom

Porculanu

Naših riječi

Čipkastoj spavačici

Boje šampanjca

Krije se

Tuga

Doista

Dušu bole

Izranjavane oči

Od jučer

Čekaš

Da pred tobom

Glasno zavapi žena

Koju od nekuda znaš

Iza staklene vaze

Prepoznajem

Usne tuđinca

Lice

Natapa se

Zrakama sunca

Poslije kiše

A ja se

Samo smiješim

HRANA TVOJOJ SITOSTI

ŠLJOKIČASTA KOŠULJA

ŠUTNJA

BEZBROJZVUČNOST

PEPELJASTI PJEVPEVLUK