TranceDance je meditacija u pokretu, a pleše se s povezom preko očiju kako bi se olakšalo usmjeravanje pogleda tamo gdje treba - u nutrinu.
Foto: trancedance.com
U jesen 2002. godine, igrom slučaja ili ne, a slučajno nije ništa, uključila sam se u organizaciju prve Trance Dance radionice Wilberta Alixa u Zagrebu.
Osim silnih e-mailova, ubiranja para za voditelja i umiranja od straha da mi ih netko ne mazne iz torbe dok sam plesala s povezom preko očiju, što mi je, naravno, pokvarilo doživljaj, zapalo me i bedinanje Wilberta kojeg sam svaki dan vozikala u svojoj peglici, u čemu nismo uživali ni ja, ni on.
Prohujale su godine, a neki novi klinci su počeli voditi tjedne zagrebačke TranceDance radionice. Nakanjivala sam se ići pogledati sviđa li mi se to, ali nikako otići. Sve dok nisu doselili s radionicom u moj kvart. I tako sam polu-redovito opet počela plesati s povezom.
U posljednjih me nekoliko dana prilično zaokupio pojam prisutnosti; to je ono što Eckhart Tolle opisuje u svojim knjigama kao ovdje i sada, a suprotno od onog kada smo na automatskom pilotu. (A većinu vremena jesmo.) Stanje prisutnosti je lijek protiv tjeskobe, straha i svih ispaljenih stanja kroz koja svako malo prolazimo.
Za skidanje s automatike i dozivanje k sebi, pomaže i TranceDance, ples koji se temelji na šamanskim obredima raznih kultura. To je plesni način povezivanje sa sobom, svojevrsna meditacija u pokretu. Pleše se u grupi, ali za sebe, s povezom preko očiju rad istraživanja nutrine i pronalaženja novih, osobnih odgovora i friških mogućnosti.
Evo od čega se sastoji:
• namjera: prije plesa postavlja se namjera po koju se ide u dubinu samog sebe. Narodski rečeno, odrediš prije nego si krenuo plesati kojim si poslom došo'. To može biti pitanje vezano za neki konkretan problem, traženja odgovora za ponašanje u nekoj životnoj situaciji... Namjera je moćan alat u energetskom svijetu, a ipak svaki put kad je spomenu Ana ili Michel, voditelji TD-a, ja se ponovno iznenadim. Ugodno, kao da sam došla doma, kao da nisam došla bez veze, nego pravim poslom.
• trans: nije nešto čega bi se trebalo bojati, već drugo ime meditacije ili stanja u kojem ne upravlja um, već nešto više i autentičnije
Foto: trancedance.com
• glazba: je ritmička, često oponaša otkucaje srca. Dakle, to nisu pjesmice od kojih bi se čovjeku srce razgalilo jer gle, ovo je sviralo kad smo brijali po … (nemam pojma gdje se danas brije, ja sam brijala po Saloonu), već glazba više organska i domorodačka, onakva kakva je potrebna za ulazak u trans, ako je čovjek u stanju otpustiti kočnice i ući u svoj sakriveni unutarnji svijet.
• povez: služi tome da pažnju okrenemo prema unutra, da postanemo na neki način nevidljivi i da ne zjakamo okolo. Osim toga, tako isključujemo i kritički um koji bi inače komentirao kako drugi plešu. Stavlja se na oči prije početka plesa; najbolje je staviti ga tako da stvarno ništa ne vidimo, iako sam ja prvih par puta mogla vidjeti svjetla na podu, i nisam to popravljala jer mi je davalo određenu sigurnost. Sad sam se malo ohrabrila, pa eksperimentiram; potpuni mrak mi ipak omogućava da uđem dublje u sebe.
• integracija: 20-ak minuta na kraju plesa, kad se leži na podu i sabire se doživljeno.
• voditelj: pazi da se plesači međusobno ne sudaraju i ne razvale, ali vjerujem da paze i sami plesači. Ja to radim tako da svako malom raširim ruke i okrećem se lagano u krug, tako sam sigurna da neću nikoga umlatiti kad krenem u nepredviđeno kretanje.
I za kraj moj dojam: čini mi dobro, stoga preporučam. Ali nemojte sad svi nahrupiti, da ne nastane prevelika gužva. :-)
Marina Katarina Grgić
bglavac
irida
