CRVIĆ I TREŠNJE

 

       Bila je ciča zima, mjesec siječanj. Potok se zaledio, sve se zavuklo u rupe, u duplje, pod koru drveta. Sve je spavalo zimskim snom, čekajući da im sunce pokuca na san.

        Ali jednomu se crviću pod korom trešnje učinilo da čuje prste sunca. Učinilo mu se i da vidi crvene, sočne trešnje u krošnji stabla. Probudio se i izvirio u zimski svijet, tamo gdje je sve bilo bijelo, ukočeno, i hladno.

        Ali crvić više nije mogao spavati. Izvijugao je ispod kore i stao puzati uvis, po zaleđenoj kori trešnjina stabla.

        Od šuma njegova puzanja probudila se jedna osica. I ona je pod korom spavala zimskim snom. Kad je čula šum po kori, probudila se i pomislila:

        "Što to znači? Tko to kuca? Da nije stiglo proljeće"?

        Izvirila je osica, i ugledala ciču zimu. I crvića.

        "Avaj", reče ona crviću, "kamo si se zaputio po ovoj smrzavici"?

        "Sanjao sam sunce i trešnje", reče crvić drhtureći. "Crvene, sočne trešnje. I evo, krenuo sam uvis prema njima".

        "Budalice", sažalno će osica."Zar ne znaš da je sada mjesec siječanj, i da tamo gore nema nikakvih crvenih trešanja? One će stići na proljeće, a mi smo sada usred zime. To znači - još ćemo se naspavati do trešanja. To znači - tamo gore nema trešanja".

        "Pa neka", odgovori crvić. "Kad ja stignem do vrha, stići će i trešnje".

 

        (Neutvrđeno podrijetlo, prijevod V. K.)

 

 

Vesna Krmpotić, BASNE, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA NAJLJEPŠE  širom svijeta i diljem vremena