Postavlja se i pitanje, da li mi to sve moramo znati. Jako dobro pitanje.  Odgovor je: „Ne moramo“. Zasto bi morali znati, ako vjerujemo. Vjernik ne pita nista. Radi onako kako vjeruje. Vjeruje jer hoce i zeli. U tom stanju vjerovanja,  spreman je prihvatiti i dodatna objasnjenja i tumacenja. Od koga? Ako vjerujem, sam biram sta cu vjerovati ili necu vjerovati. Ali ako postoji grupa ljudi koji vjeruju u isto, onda tu obicno postoji i autoritet koji je spreman davati tumacenja onoga u sta vjerujemo. To je poprilicno logicno. Mene, mozda ne i druge, uvijek fascinira cinjenica da sve sto ne mogu objasniti, pitam, a dobijem odgovor da je to izvan moje moci shvatanja. Ili dobijem primjer iz zivota u kom se nekom, ako je veliki vjernik, dogodilo to i to. Uglavnom materijano, ono od cega bjezimo kad je rijec o dusi i vjeri. To mogu prihvatiti, ali zasto onda uvijek, svakodnevno moram ucvrscivati svoju vjeru, a nemam nacina da to shvatim. Ponavljanje je majka mudrosti. Ako nesto ponovim toliko puta, koliko je potrebno, jednostavno prihvatim kako je objasnjeno prvi put i nemam sumlji i nemam se sta dalje pitati. Shvaticu kad mi bude dato da shvatim. Kad udjem u vjeru duboko, i budem iskren u svojoj vjeri, vjerovanju, e, onda cu sve shvatiti. I onda necu morati postavljati pitanja i sve ce mi se samo kazati. Koliko mi treba da udjem u vjeru toliko duboko i na koji nacin se to radi. Odgovor na prvo pitanje je neznam za druge, znam za sebe, to je individualno, a i na drugo pitanje odgovor je isti.  

Kada shvatim ono nesto, tj kada moja spoznaja bude potpuna, onda je vise ne mogu prenjeti nekome ko nema cvrstu vjeru. Moj put do spoznaje je samo moj i neko drugi ne mora imati isti, niti slican cak.  

0pet se vracam svojoj omiljenoj, a to je da je i vjera u dusi posmatraca.

I dusa posjeduje moc samoizljecenja, samoiscjeljenja. Dusa moze stvarati stvarnost, primati stvarnost odasiljati stvarnost i traziti,,,, davati,,,, i biti svoja. Biti svoja a u isto vrijeme pripadati Bogu, Gospodaru, Tvorcu, Kreatoru.

Isto kao i tijelo, i dusa uvijek zna sta joj treba, ali reaguje drugacije. Dusi treba ispunjenje, svrha, smisao i sjedinjenje. Ako sama ne zna put do ispunjenja, uvijek postoje neki vjerski, utrti putevi. Uvijek.

         Vjerujemo da je Gospodar oduvijek, zauvijek, nikad rodjen, nikad stvoren i nikad nece prestati postojati. Njegovo je vrijeme u potpunosti. Njegovo je vrijeme na nacin na koji mi ne shvatamo vrijeme. Kod Gospodina je jedan dan kao hiljadu godina a hiljadu godina kao jedan dan. On je gospodar vremena, on kroz vrijeme gleda, uvijek sve zna i kontrolise i za njega ne postoji protok vremena.

U njegovim su ocima i pocetak i kraj i sada, i juce i danas i sutra, on nema tih dilema. Mi ih imamo. Nije Bogu, Gospodinu, Tvorcu, Kreatoru potrebno da vjeruje niti da sumlja u nas niti da nas kusa. On zna. Mi ne znamo. Nama treba vjera, nama treba kusnja, nama treba da znamo da smo u necijoj milosti, da nas podrzava, cuva i da je uvijek sa nama. Treba nam da vjerujemo da je svaki nas dan iskusavanje, pa ako smo dobro radili dobro ce nam se i vratiti. Imamo i predstavu da znamo razlikovati dobro od zla, mislimo da sve za sto mi uradimo i mislimo da je dobro, zaista i dobro. Dobro je dobro samo u nasim ocima. Iz perspektive onoga koji zna mozda nije tako. Slijed dogadjaja objasnjen ranije u clanku, SUPROTNOSTI, ne mora voditi nigdje isto kao i svugdje. Rekoh i ranije, ako je zapisano i ne moze se promjeniti, zivot i dusa gube smisao. Ne samo zivot i dusa, vec i citavo postojanje, jer gledamo vec davno snimljeni film i ne zivimo zivot ne donosimo odluke i pitamo se „zasto sam tu“.

                           to be continued .........