Ali, idemo od pocetka. Vjerujemo da smo od Boga, bogom dani da zivimo i naselimo ovu nasu planetu. Napravljeni smo od zemaljskog materijala i tijela nam pripadaju zemlji. Dusa nam je od Boga udahnuta, te pripada bogu, a nama je data iz razloga koji prihvatimo, tj u koji vjerujemo. ( Ako ovo ne poklapa sve vjere, prihvatam kritike i komentare. Budizam npr. nema u sredistu vjere Boga, nego covjeka i teznju za ostavarenjem cetiri plemenite istine, tj prosvjetljenje. Ipak je u pitanju vjera, doduse vise religija.)

Dusa je nesto nematerijalno, ali sustinsko za nase postojanje kao osoba. Sve u sto vjerujemo, sve sto prihvatamo koncentrirano je u dusi. Tjelo pamti radnje, stanja, zbivanja, potrebe, vanjske osjecaje, a dusa je ta koja to pokrece i omogucava.  

Sada moram postaviti pitanje sta je u stvari svrha duse. Od Boga je data,  udahnuta, pa pripada njemu. Mi smo svi bozja bica. Bozje duse. Bog nam je dao dusu, da bi mi bili ljudi i da bi ,,,,,,,, shvatili. Shvatili nesto. Bozju poruku nama, njegovim dusama, koju nismo mogli shvatiti ranije, u jednom od slucajeva, u ranijem boravku na zemlji, te moramo to shvatati ponovo.

Da li dusu dobijemo rodjenjem, razvijamo kroz zivot i na kraju ,,,,, sta?

Da li dusa postoji oduvijek, zauvijek, pa tijelo dobije dusu, iz nama nepoznatog razloga i onda opet na kraju ,,,,, sta.

         Dusa, i sve ono sto ona predstavlja, duh, nasa esencija, sustina, tu nam je svijest, svijesnost, razum, intelekt, um, zivotna sila, je od Boga, uvijek je bila i uvijek ce biti, njegova je njemu pripada, nama, kao tijelu je pozajmljena, da zajedno, dusa i tijelo, cinimo osobu i vjerujemo. Cilj. Ponovo se vratiti Bogu, sjediniti se s njim i biti jedan entitet. Vjeciti krug. Krug je idealan i jedino on moze priblizno objasniti neobjasnjivo tipa beskonacnost. Mjesto sa kojeg krenes do tog mjesta ponovo ostanes u tri dimenzije, ali u vremenu si pokrenut i to vise nije ista tacka u vremenu i prostoru.

Dusa postoji, znamo, dio nje mozes odvojiti od tijela i lutati, lutati, gledati, posmatrati, zakljucivati, vracati se, osjecati sve ostale duse, pitati se, vjerovati, moliti, znati. Znati da postoji jos vise, jos vece, jos drugacije, a opet se vratiti na pocetak, Bogu, sjedinjenju i nirvani. Dusa u nirvani. Konacno smirenje i shavatnje, prestanak, novi pocetak. Sloboda. Nista ne posjedujemo i nista nam ne treba. Ono sto treba da shvatimo je na samom kraju, a trudimo se shvatiti mnogo ranije. Jer ima nesto sto se ne razumije, ne moze niko drugi nego, ja, ja koji imam vjeru da sve sto mi dusa zamisli, a lijepo je i prihvatljivo, i odobreno, ili receno od „glavnog“, to je to i ne moze biti nikako drugacije. Vjerujemo jer zelimo. Dokazi nam ne trebaju. Ako dokazi postoje onda nije vjera, onda je znanje. A mi vjerujemo. Neznamo. Samo vjerujemo. Da li je to potrebno objasnjavati. Nije. Nije sigurno, izgubljeno vrijeme, uzaludan trud.

         Da se moze objasniti ne bi bila vjera. Bilo bi znanje, a to nije predmet vjere. Predmet vjere je samospoznaja, shvatanje neshvativog, prihvatanje neuhvativog, i davanje objasnjenja. Kome, onima koji ne vjeruju onako kako vjerujem ja. Njima treba produhovljenje, njihova vjera nije ako moja, oni ne znaju, ne shvataju, ali iza svega lezi jednostavno objasnjavanje samom sebi. Koliko god rijeci vjernika izgovarane meni izgledale meni upucene, upucene su njemu, objasnjavacu. Objasni sebi, da bi objasnio drugome. Tumaci drugima da bi sebe ucvrstio u vjeri. 

                                             to be continued .........