FRANJO JOSIP I. - AUSTRIJSKI CAR I HRVATSKO-UGARSKI KRALJ

Rođen: 18. kolovoza 1830. u Beču
Umro: 21. studenoga 1916. u bečkom dvorcu Schoenbrunnu

Kao 18-godišnjak preuzeo je krunu od strica Ferdinanda koji je odstupio pod teretom burnih revolucionarnih događaja 1848.

Uz rusku vojnu pomoć Franjo Josip ugušio je mađarsku revoluciju i zatim uveo centralistički režim kojim je ustvari upravljala njegova majka Sofija

uz pomoć kneza Felixa Schwarzenberga i ministra unutarnjih poslova Bacha.

Car Franjo Josip I. simbol je jedne cijele epohe: vladao je 68 godina, najdulje u tisućugodišnjoj povijesti Habsburgovaca, i u tome razdoblju prošao je najveći mogući preobražaj - od apsolutističkog monarha do liberalnog vladara u parlamentarnoj demokraciji.

Naime, oslobodivši se utjecaja majke i konzervativne aristokracije, Franjo Josip je prvi u povijesti dao Austriji i državama u njezinu sustavu Ustav, i to toliko liberalan da će 1920., šest desetljeća poslije, gotovo nepromijenjen postati Ustavom Republike Austrije.

Međutim, u stvarnosti Ustav u monarhiji nije primjenjivan. Nakon niza neuspjelih ratova austrijski car je prisiljen preustrojiti državu u dvojnu monarhiju. Na taj način osigurao je lojalnost Austrijanaca i Mađara, ali je nametnuo i njihovu dominaciju nad Hrvatima i drugim narodima u monarhiji.

To je dovelo do napetih nacionalnih i socijalnih odnosa, koji su zajedno s kriznim odnosima u Europi odveli tisućugodišnju monarhiju u propast.

Rudolf i supruga Stefanija

I u privatnom životu Franjo Josip trpio je teške udarce. Njegovu suprugu ubio je suludi anarhist, jedini sin Rudolf ubio je u dvorcu Mayerling ljubavnicu i sebe, a brata Maksimilijana, nakon što je postao carem Meksika, ubili su pobunjenici.

Maksimilijana

Posljednji teški udarac došao je 28. lipnja 1914. kada je u Sarajevu ubijen njegov sinovac i prijestolonasljednik Franjo Ferdinand.

Nakon atentata cijeli austrijski generalitet, jednako kao i dvor, željeli su rat: jugoistočne granice monarhije bile su uzdrmane, antagonizam između europskih sila bio je sve veći i teži, a problemi unutar monarhije činili su se nerješivima.
Osamdesetčetverogodišnji car nije želio rat. Ali bio je sam, star i potrošen. Pokleknuo je pred pritiscima, videći možda u ratu zadnju iracionalnu mogućnost spasa od raspadanja carstva i monarhije. Vlastita smrt 21. studenoga 1916. spasila ga je od bolne spoznaje da monarhiji više nema ni lijeka ni života. Umro je od srčane klijenuti 21. studenoga 1916. u bečkom dvorcu Schoenbrunnu.

Schoenbrunn