3. ZAMOTULJAK

 

Prijateljica je donijela prijateljici punu košaru kojekakvih darova - tu je bilo čajeva, meda, šivaćega pribora, knjiga, telefonskih imenika, avio-karata za Indiju, zlatnih ribica, svilenoga konca, jedan kompot od krušaka, jedna Tabula smaragdina, jedna ikona navodno od sv. Luke, i bilo je bilja za tajni život žlijezda.

Prijateljica se zahvaljivala pola dana. Onda se darovateljica sjetila upitati:

“Jesi li među zlatnim ribicama našla jedan zamotuljak”?

“Ne”.

“Uh! Šteta. Zaboravila sam ga kod kuće. Poklonit ću ga susjedi”.

“Ne, zaboga. A što je to bilo”?

“Nešto. Ne osobito važno”.

“Ipak, kaži mi”.

“Ma nešto što ti se možda ne bi ni svidjelo”.

“Ipak, kaži mi”.

“Zbilja, draga, beznačajno je to”.

“Ipak, kaži mi”.

“Možeš slobodno reći da se radi o sitnici, koju bi inače jedva primijetila. Ovako si se zakvačila za nju zato jer je nema”.

“Ipak, ipak, kaži mi”.

Darovateljica je ostala pri tomu da ne kaže.

Prijateljica je istinski oneraspoložena ovjesila glavu. Nije mogla prežaliti taj zamotuljak. Zbog toga nije pročitala ni Tabulu smaragdinu, niti je pogledala ikonu, niti jela kompot od krušaka.

 

 

SVE, SVE, ALI ONO NEŠTO ŠTO NISMO DOBILI...

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)