78. JOŠ JEDNA ZALJUBLJENA RUŽA

 

        “Ima nešto sunčevo čak i u mjesecu”, izjavila je ruža. “Da, da, ima nešto”.

        “Ali mjesec je srebren, sunce je zlatno”, prigovoriše čuvari boja.

        “Svejedno. Ima nešto u tomu srebru što je zlatno”.

        “Ali mjesec cvjeta u tami, dok se sunce kupa u sjaju”, upozoriše čuvari razdiobe.

        “Ah, ništa zato. Ima nešto sjajno u tami”.

        “Mjesec hladi, dok sunce grije”, prisnažiše sada čuvari podrazdiobe.

        “Ima nečega toplog u toj hladnoći”, otpovrnu ruža.

        Nadgovaranje je još neko vrijeme trajalo, sve dok se razdiobe nisu potrošile, iako su još uvijek popostajale na zagledima, baš kao okašnjele, uvele udavače.

        Ruža je po njima pobjedonosno prosipala svoj miris i rumenilo:

        “Idite kući. Jedina se ja udajem za jedinoga”.

       

 

        Što joj možeš, kad se zaljubi sve bude po njenu...

 

        Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)