«Voljelo se dvoje mladih
šest mjeseci, godinu
kad su htjeli da se uzmu
dušmani im ne dadoše..»
Dvoje mladih se zavoljelo, a momak krenuo brodom u potrazi za novcem i boljim životom... Draga je obećala da će ga čekati, a on njoj – kad se vrati, izgradit će lijepu kuću s vrtom i toranj s kojega će moći vidjeti cijelu Silbu...
Godine su prolazile, momka nije bilo, ona se umorila od čekanja, posumnjala u njegov povratak ili pod pritiskom obitelji udala za drugog...
Nakon puno vremena Petar se vratio i na žalu u daljini ugledao svoju dragu...
Srce je htjelo iskočiti iz grudi od sreće, poletio je prema njoj i shvatio da ga gleda neka druga, mlađa djevojka. Razočarano je shvatio da je to kći njegove ljubavi – Domenika Rasol.
Povrijeđeno srce ipak je odlučilo ispuniti svoj zavjet – oženio je djevojku kad već nije mogao majku i ipak sagradio toretu.
Natpis kraj tornja kaže: «Ovaj je toranj sazdan 1872. godine u znak ljubavi i vjernosti. Dao ga je sagraditi stari morski vuk Petar Marinić za Domeniku Rasol.»
Toranj ljubavi sagradio je za svoju ženu, ali ga je u duhu posvetio njezinoj majci koju nikada nije mogao zaboraviti - njegov je zavjet bio jači od vremena...
Kraj tornja piše i ovo: «Domenika i Petar živjeli su sretno.», ali nekako mi se čini da je to sladunjava verzija za turiste i slučajne prolaznike...
Mislim da takva ljubav nije mogla biti prežaljena...
«Sve prave ljubavi su – tužne?»
Da nije tako tužno, ne bi bilo ni priče!
Da se Petar vratio, oženio svoju dragu i da su živjeli sretno do kraja života priča ne bi zanimala toliko ljudi.
Zar je stvarno sreća ljudima dosadna?!
A život piše najčudesnije romane...
bglavac
edin.kecanovic
