66. PRVO VRELO – UŽITAK PRIČE

       

“Nikada nećeš ispričati takvu priču, kakva je naš život u dvoje”, reče Divni Stranac ženi, koja je sišla na vrelo. Žena je bila glasovita u selu s pričanja i skladanja priča. One su oko nje lepršale kao roj leptira – kadgod je otvorila usta, iz njih bi izlijetao leptir priče.

        Žena zastane, zabezeknuta Njegovom pojavom, i, još više, Njegovim riječima.

        “Ti si ovdje stranac, i ja te prvi puta vidim”, reče mu ona. “Pa kako bih onda mogla pričati bilo kakvu priču o našemu životu”?

        “Ja ti nisam stranac, i ja sam ovdje oduvijek”, odgovori joj. “Samo što ti to ne znaš, a Ja znam, i to je sva razlika među nama”.

        Žena ga je gledala, razmišljajući budnim dijelom sebe da li ovo sanja. Naposljetku se odvaži upitati:

        “Ako se mi poznajemo, zašto onda ja to ne znam, a ti znaš“?

        On se nasmiješi.

        “Neke sam stvari sakrio i od sama Sebe...”

        “A zašto”? povika ona poslije mnogih skamenjenih godina; povika kao da ne razgovara s Bogom - spremna na ljutnju, na sumnju, na pobunu. “Zašto si sakrio”?

        “Kakva je to igra u kojoj se sve unaprijed zna”? odgovori Divni Stranac, i nestade joj s očiju. Žena se ukoči, zabijena pogledom u mjesto na kojemu je maločas stajao. Onda se nagne nad vrelo da se utopi, umije, prizove k svijesti. Umjesto svega toga, ugleda u vodi odraz Stranca, koji joj se smiješio, govoreći :

        “Da, pričalice, kakva bi to bila priča, kojoj bismo na početku znali kraj”?

 

        POUČAK SAKRIVEN.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)