71. METOM U METU
“Gdje sam ti cio dan”? upita Divni Stranac domaćina, kad se ovaj vratio kući s polja. Domaćin je čuo šapat, i pokazao na kućni oltar:
“Tamo si mi. Sad ću ja k Tebi, samo da se umijem i večeram...”
“Što sam ti cio dan”? pitao je Divni Stranac obućara na kraju krivudave ulice. Obućar, i on je čuo Strančev glas; podigne šilo, namotaj konca, bočicu s lijepkom, podigne škare i kliješta:
“To si mi, Gospodine”.
“Tko sam ti cio dan”? zašapće Divni u uho prve grlice.
“Cio si mi dan pjesma”, zapjeva grlica.
“Oh”, reče Divni Stranac, ogledavajući se svijetom. “Lijepih li odgovora! Jasnih li duša! Ali ipak... Ja čekam onaj jedini pravi odgovor, ni sam ne znam koji. Onaj, od kojega će mi do dna zadrhtati srce. Zar nema nikoga da mi uzvrati odgovorom za kojim čeznem”?
Spuštao se suton. Ljudi su hrlili kućama, umorni od posla, od misli, od tolikih suvišnih riječi. Čekali su da se dokopaju tišine, kao kupelji koja skida umor i nečist. Među njima nije bilo vidjeti nikoga tko bi mogao na pravi način odgovoriti na pitanje Divnoga.
Onda On spazi jednoga vodonošu, koji je milio kući s praznim bačvicama. Bačvice, vezane oko struka i prebačene preko ramena, zveketale su jedna o drugu, tiho i umorno, kao da su one cio dan vodu nosile.
Divni Stranac prene vodonošu pitanjem:
“Hej! Tko sam ti Ja cio dan”?
Vodonoša zastane, pokloni se na sve četiri strane svijeta, položi ruku na srce, i reče:
“Ti si meni ja sâm, Gospodine”.
Pun pogodak mete u metu.
bglavac
edin.kecanovic
