73. PLOVIO NEBOM OBLAK

 

        Plovio nebom oblak, baš bijelo plovio.

        Nosilo ga prozirno more, a u moru talasna kretnja zraka, koju zovu vjetar. Vjetar nikad ne zna koliko će, kamo će, dokle će. Ne zna ni oblak. No  unatoč tomu, oni o sebi misle kao o jedinoj opipljivoj pojavi u praznini prostora.

        Oblak i vjetar govore istim jezikom. Jedan drugomu posve su stvarni, posve nesumnjivi. Zato se mogu i sukobljavati.

        “Ja sam stariji,” kaže, na primjer, vjetar.

        “Ja sam vremenitiji,” odgovara odmah oblak.

        “Ja sam vječniji,” nadgornjava ga vjetar.

        “Ja sam neprolazniji,” dočekuje oblak.

        I u tomu nadmetanju oni se neprimjetno stišavaju, plinu, uminu - do daljnjega.

 

        Ono jedino, o čemu ne mogu preklapati, o čemu se ne mogu prepirati, što uopće ne mogu uzeti u svoj pojam, to je nebo, kojim plove - do daljnjega.

        Nebo - ni čuli ga, ni vidjeli nisu.

 

 

        Carstva i ideologije, kućni tirani i ostali nadgornjaci...

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.