DUGO SU RAZGLEDAVALI RAZNOBOJNE IGRAČKE UREDNO SLOŽENE NA POLICAMA ALI I ONE OBJEŠENE O STROP KAO I NEKE KOJE SU STAJALE TOBOŽE NEHAJNO NABACANE NA HRPE.

BILO JE LUTKI KOJE SU PLAKALE KAO I ONIH KOJE SU SE SMIJALE, MINIJATURNE KUHINJE U KOJIMA SU SE MOGLE SPREMATI TORTE I PIZZE... NISU SE MOGLI ODLUČITI.

PRIBLIŽILA IM SE PRODAVAČICA.

"GLEDAJTE," OBJAŠNJAVALA JOJ JE MLADA ŽENA, "MI IMAMO VRLO MALU CURICU A CIJELI SMO DAN IZVAN KUĆE. PONEKAD IZBIVAMO I NAVEČER."

"TO JE CURICA KOJA SE MALO SMIJE," NASTAVIO JE MLADI MUŠKARAC.

"HTJELI BI JOJ KUPITI NEŠTO ŠTO BI JE USREĆILO," NADOVEZALA SE ŽENA, "ČAK I ONDA KADA NAS NEMA... NEŠTO ŠTO BI JOJ PRUŽALO RADOST ČAK I ONDA KADA JE SAMA."

"ŽAO MI JE."

PRODAVAČICA SE LJUBAZNO NASMIJALA.

"MI NE PRODAJEMO RODITELJE."

ODLUKA DA IMAMO DJECU JE SUSRET SA NJIM I NAJVEĆI DUG KOJI PREMA NJEMU IMAMO. MALENI DOLAZE K NAMA SA POZIVNICOM ZA ŽIVOT I KAŽU NAM: "POZVALI STE ME. OVDJE SAM. ŠTO MI DAJEŠ?..."

I OVDJE ZAPOČINJE SVAKI ISPIT IZ OPĆEG OBRAZOVANJA...