JUDITA JE BILA SLIJEPA. JEDNA JAKO PONOSNA SLIJEPA BAKA, DRAGA I UREDNA ŽENA, KOJA JE SVAKO JUTRO REVNO USTAJALA U ISTO VRIJEME. UVIJEK SA UREDNOM FRIZUROM NA GLAVI, ŠMINKOM NA LICU I PROBRANOM ODJEĆOM NA SEBI.... JEDNOG SE DANA MORALA POVUĆI U STARAČKI DOM. NJEN MUŽ NEDAVNO JE NAPUSTIO SVIJET, KĆERKA JE ŽIVJELA DALEKO, I TO JE BILO NEIZBJEŽNO.

NAKON ŠTO JE SATIMA STRPLJIVO ČEKALA U HODNIKU DOMA, REKLI SU JOJ DA JE NJENA SOBA SPREMNA, NA ŠTO SE LJUBAZNO NASMJEŠILA. DOK JE POLAKO SA HODALICOM IŠLA PREMA DIZALU, ČLAN OSOBLJA DOMA JOJ JE POČEO OPISIVATI NJENU SOBICU. "SVIĐA MI SE", PREKINULA GA JE SA ENTUZIJAZMOM OSMOGODIŠNJEG DJETETA KOJE JE UPRAVO DOBILO PSIĆA NA DAR.

"ALI, GOSPOĐO, VI NI NE MOŽETE VIDJETI SOBU... PRIČEKAJTE MALO."

"TO NEMA NIKAKVE VEZE", ODGOVORILA JE. "SREĆA JE NEŠTO ŠTO ODLUČIŠ UNAPRIJED. HOĆE LI MI SE SVIĐATI MOJA SOBA ILI NE, NE OVISI O TOME KAKO JE NAMJEŠTAJ POSLOŽEN... VEĆ KAKO ĆU JA POSLOŽITI SVOJ UM I SVOJE MISLI. JA SAM VEĆ ODLUČILA DA ĆU VOLJETI SOBU."

 ZATIM JE REKLA: "TO JE ODLUKA KOJU ČINIM SVAKO JUTRO NAKON BUĐENJA. UVIJEK IMAM IZBOR; MOGU PROVESTI DAN U KREVETU BROJEĆI TEŠKOĆE KOJE IMAM SA DIJELOVIMA MOG TIJELA KOJI VIŠE NE RADE, ILI MOGU IZAĆI IZ KREVETA I BITI ZAHVALNA NA ONIM DJELOVIMA KOJI RADE. SVAKI DAN JE KAO DAR, I DOK GOD SU MOJE OČI ŠIROM OTVORENE, PRIMIJETIT ĆU BLAGODATI NOVOG DANA I SVE ONE LIJEPE USPOMENE KOJE NOSIM U SEBI. STAROST JE KAO BANKOVNI RAČUN... UZIMAŠ ONOLIKO KOLIKO SI POLOŽIO...

STOGA, ONO ŠTO SAD SVIMA SAVJETUJEM JEST DA POLAŽETE ŠTO VIŠE SREĆE NA BANKOVNI RAČUN SVOJIH USPOMENA"...