Magarčeva sjena promatrala je magarca, govoreći sebi:

“Gle, sve što učinim ja, ponovi onaj tamo”.

Magarčeva sjena vukla se po vodi, po pijesku, po tvrdoj zemlji. Svugdje je bila lagana i čista, tvar koju ne dotiče podloga na koju je bačena. Ono što sjena nije mogla shvatiti, bio je sam magarac, njezin roditelj. Smatrala je da je ona roditelj magarca, i divila se sebi, gledajući kako sjenobacatelj vjerno ponavlja njezin oblik i pokrete.

Ne znamo zašto nam se sada nametnula usporedba s čovjekom, kad ova izmišljotinica bar naoko nema sličnosti s ljudskim stanjem. Ili ima? Jer ipak, može se reći da se ljudi isto tako dive sebi, ne sluteći da su zapravo odraz nečega drugog. Isto se tako smatraju tvorcima i začetnicima događaja. Idući tim putem dalje, stići ćemo do maloga raskršća, gdje se rastaju čovjek i magarčeva sjena: jer prvi ne vidi, a druga vidi – što? Osovinski lik čija su sjena. Čovjek ne vidi svojega sjenobacatelja. U tomu magarčeva sjena ima prednost: ona vidi, iako ne prepoznaje.

Magarčeva sjena je sjena sjene. Ona je ravna čovjekovu snu, u kojemu sanjač tvrdi: “Ja sam budan”. Magarčeva je sjena, dakle, sjenovitija od budnoga, koji ka`e: “Sanjao sam da sam budan”.

Eto, i na području sjene postoji red i raspored, postoje vrli stupnjevi sjenovitosti. Premda, istini za volju, treba reći da je sjena sjena, bila blijeda ili gusta.

Vježba za izlaženje iz sjenovitosti:

Utišamo se, udobno se namjestimo, zatvorimo oči. Slušamo tišinu oko sebe, u sebi. Pokušavamo zaustaviti film misli i dojmova. Barem nakratko. Pokušavamo zaboraviti kako izgledamo, koliko nam je godina, kako nam je ime, u kojemu kraju svijeta živimo. Pokušavamo se svu}i do gologa “ja samo jesam”. Tada se ustremimo na jedno jedino pitanje: takva, bezimena i bezoblika, čija sam ja sjena?