Strijela je strijelila bez milosti za usput-prostrijeljene, leteći bezobzirce prema Cilju u daljini. Rušila je ne mareći za krik srušenih, nesućutna gdje je obećala biti sućutna, nemilosrdna gdje se zavjetovala na milosrđe. Bila je oluja tamo gdje se od nje očekivala balzamna tišina.

Zašto, kako, pitao je poharani, prevareni svijet?

Nije bilo odgovora. Strijela, savršena koliko bezobzirna, ni sama nije marila saznati.

        “Oh, strijelo, strijelo, sve ti praštam”! uzviknu tada Clj, ne mogavši više izdržati. “Sve nemudro i nemilo praštam ti zbog tvoje uzvišene ludosti za Mnom. Htio sam vidjeti ima li nešto jače od tvoje velike dobrote, od tvojih neslomivih zavjeta, od tvoje milosne naravi? Oh ima, ima, vidio sam: tvoja obuzetost sa Mnom jača je od same tvoje prirode”. 

 

 

 

Pojmovnik, redom:

 

Strijela = odanost Jedne Jednomu, odanost samo Jednomu, jer drugo za Nju ne postoji.

Cilj = Onaj koji se katkada kladi sam sa Sobom da će biti kao što će biti.

 

 

Vesna Krmpotić, DUBOKO NEDISANJE

                          VJEŽBE ODVIKE OD NAVIKE  (još neobjavljeno)