Dugo je čekala Raja, i skoro je bio potpun

   mrak kada je izišao iz kolibe.Nije ju ništa

    pitao..Shvatio je sve..Znao je da bi svaka

     riječ koju uputi u ovom trenutku, bila

     suvišna..Nije čak ni pokušao Rajnani

     objasniti da razumije njezin strah, jer,

     ona sama sebe nije mogla shvatiti, i tako

     prekinuti vlastiti lanac samookrivljavanja

     koji ju je obavio..

      Kad su se vratili kući, sjeli su za stol od

     ebanovine izrezbaren ukrasima..

      Rajnana je prekinula šutnju u koju su

       oboje utonuli:"Ne želim se pravdati,

      brate moj..jer ono što sam učinila, nema

     opravdanja..I nemoj me pokušati tješiti

     Raj..Odlučila sam.."

    "Što sestrice?"-upitao je Raj..

      Odlazim u hram, živjeti i ostatak života

      služiti druge u hramu..Voljenom biti sve,

     pokušati se iskupiti nekako za svoj

      kukavičluk..

      "Razmisli, sestrice, da li činiš dobro.."-

       rekao je Raj.."U  hram se ide služiti iz

       ljubavi, samo iz ljubavi, svi drugi motivi

       ne vrijede..Sama sebi namećeš okove

      krivnje, koje nečeš riješiti bježanjem

      iz života..Od sebe ne možeš pobjeći

     ma koliko pokušavala..Strah je dio

      ljudske naravi, i treba se suočiti s njim

     oči u oči.."

      No, Rajnana je bila uporna u svojoj odluci.

     Još je imala priliku,vratiti se, i ostati

     uz svoga voljenog, no..strah je bio jači..

     Činilo joj se da će lakše podnijeti teret

      samooptuživanja, nego suočavanje

      sa onim tamnim i nedodirljivim u sebi..

      Kad je raj vidio da Rajnana ostaje pri

      svojoj odluci,tiho joj je rekao:

      "Sestrice, ako će te to smiriti, brinut

      ću se o njemu, tvom voljenom, kao

       da si tio uz njega.."

      Rajnana je ponovo počela plakati..

      Stari Radža je bio beskrajno tužan

     kada mu je Rajnana rekla svoju odluku.

      Svoju princezu nikad više neće vidjeti..

      No, shvatio je da je to Rajnanin put,

   i da će joj biti dobro.. Po njenoj želji,

      daleko u planinama, dao je sagraditi

     maleni hram, u kojem će ona provesti

     ostatak svog života..

     Godine koje su prolazile, Rajnani nisu

     mogle odagnati bol..Najteže je samoj

      sebi oprostiti pogreške..Koliko god

     Rajnana bila svjesna sveopraštajuće

      ljubavi neba, nije si mogla pomoći..

     Previsok je bio zid kojeg je zazidala oko

    svoje duše, zid samooptuživanja, koji

     je bivao sve višlji..

      Jednog maglovitog jutra,Raj joj je

     došao u posjet..Zagrlio je čvrsto

      Rajnanu i rekao joj, da je njenog voljenog

     ispratio u vječnost..

      Rajnana nije više mogla ni pričati, ni

     plakati..Šutke je sjela na travu i zagledala

     se u zlatni sjaj sunca koji je obasjavao

      vrhove krošanja oko njih..

    "Ali, sestrice,tvoj voljeni ti je poručio nešto-

      nastavio je Raj.."Rekao je da ti kažem,

       da ti je davno oprostio, ali da ti moraš

       sebi oprostiti, jer se nećete inače vidjeti..

       Rekao je da te beskrajno voli, i da ćete

      naći gdje god da budeš.."

       Kad je Rajnana ostala sama,otišla je u

       šetnju, pokušavajući sabrati svoje misli.

       Popela se na visoku stijenu, gledajući

     zalazak sunca nad predivnim planinskim

       vrhuncima.Vrhovi, pokriveni snijegom,

       bili su preliveni ružičastom bojom, koju

       je sunce velikodušno darivalo,da bi

       ljepota sumraka bila još ljepša...

      "Da, voljeni..",tiho je šaptala Rajnana,

       kao da je njena ljubav pored nje..,Bit

       ćemo zajedno, a ja ću te čekati.."

       Suze koje su prekrivale njeno lice,

       bile su suze radosti i slobode..Rajnana

       je konačno shvatila da se zid samookriv-

       ljavanja srušio..Oprostila je sama sebi,

       i shvatila koliko je to teško bilo postići..

       Zvuk zvona iz hrama, trgnuo je Rajnanu

       iz molitve u koju je uronila..U mraku,

       koji je već osvojio planinu, nije vidjela

       da je stala na rub svoga sarija, koji je

       dodirivao tlo..Poletjela je niz padinu,

       ne mogavši se zaustaviti..Zadnje što je

       vidjela, bila je predivna, velika zvijezda

      na nebu koja je sjala plavkastom

      svjetlošću..

     ********

       Vječni je Anthea dočekao u predivnoj

       kristalnoj sferi, gdje se sve disalo

      Negovom ljubavlju..Zagrlio je Anthea,

      i pustio ga da priča o životu kojeg je

      odživio..Bezvremeni je znao sve, ali je

        volio slušati svoga Anthea, svoju od srca

       rođenu dušu..Božanskog i prelijepog

        srca...Srca koje voli nezamislivom

        ljubavlju..

         Antheo je morao odživjeti ovaj život

       i sam je mogao birati vrijeme i mjesto

       kako će živjeti..Stvoritelj mi je samo

        mogao osigurati najbolje uvjete da te

       živote odživi kako je antheo zacrtao..

       Antheo je sam morao naučiti korake

       ljubavne, od voljenja, prema Voljenom..

      "Antheo, moja bezvremena dušo,"-

        obratio mu se Voljeni,"

       Upamti, ne koračaj unatrag, i ne okreći

        se natrag..Neka svaki tvoj život bude

       stepenica više, prema mom konačnom

      i neraskidivom zagrljaju..Da samo znaš

      koliko te ljubim, i koliko sam te ljubio

      dok sam te stvarao..I uvijek kad mi

      dođeš, pomislim da te neću više morati

      pustiti iz svog zagrljaja..A ti se od mene

      odvojiš,da bi, naučivši novu lekciju

     ljubavi, bio još bliže..Dao sam ti slobodu

     jer se samo tako može najdublje voljeti..

    A ta sloboda te može i odvesti daleko od

     mene..Ali, u slobodu je utkana i čežnja

 za našim vječnim sjedinjenjem,i to je

     ono što će moje duše napuniti snagom

     da izdrže korake ljubavi koji su ponekad

     nezamislivo teški..

     Kad ponovo obučeš tijelo,Antheo,

    moja voljena dušo,sjeti se, da samo trebaš

     biti ljubav..Čista i iskrena ljubav, ma kolko

     te boljelo..Nikad te čista ljubav u tebi

     neće odvesti na krivi put..Vodit će te samo

    još bliže meni..Neka se ove riječi urežu

    duboko u tebe..Budi moja ljubav, Antheo,

    budi moje sve.."

    Vječni je još jednom zagrlio Anthea,a onda

     ga pustio od sebe...