Još 10min do starta, ovaj put nemam tremu, nakon 22,5km na treningu i to dobrim tempom, bez padanja, kao više nema straha od polumaratona, kao da je nakon tog nestao... probija sam barijeru.

Još 5min, gledam oko sebe, više od 200 trkača, samo da opet ne uletim u gužvu, idem u prvi red...

Pucanj, startamo, držim se s vodećima, paše mi tempo...

 Idem na 4. mjesto, prolazim prvi km, gledam u štopericu... to je to, moj ritam...

Prilazimo na drugu stazu, ajme jak vjetar, sve nas je usporio, nema mi ništa od većeg rušenja osobnog rekorda... bit će ovo svima spora utrka.

Prolazim drugi km, samo da me ne uvati jutarnja težina, ne volim te jutarnje trke, uvik sporije trčem, uvik se mučim... najbolje me ide popodne, brz sam i kad sam umoran...

Prolazim treći, četvrti, još malo evo i petog km, opet, opet ta jutarnja težina u nogama... posustajem, prolazu me četvorica, pratit ću ih... bit ću sa njima, bit će mi lakše trpiti, ajde, nema predaje...

Taj jak vjetar, poludit ću od njega... drži korak... ispravi se, skraćivaš si korak, ajmo...

Šesti, sedmi km, držim se dobro, ide me, kad će taj osmi , deveti da me prođe jutarnja težina, da se naviknem...

Ajme slezena me počela malo boljeti... ta hrana, nikad ništa ne valja prije trke... nećeš me boljeti, nećeš... prestani... ispravi se...

Ajmo, ne smim razočarati, ni sebe ni druge... ajmo... ide me...               

Opet sam trčem, uvik sam, i na dalmatinskim trkama, tako i na treningu, samo kad lagano treniram, nađem se s nekim, ne mogu moji sa mnom žestoko trenirati, pa moram sam, pravi sam vuk samotnjak... ništa zamislit ću da je netko sa mnom.

Deveti km, vidim most, težina nestaje, slezena prestaje boljeti, ali taj vjetar nikako, poludit ću, ko da sam na Maslenici...

Evo Savski most, malo posustajem, odmiču mi se ona četvorica ispred mene, ajme taj vjetar...

Ajmo sad preko mosta na drugu stranu, konačno se vraćam, još pola, bar će sad vjetar u leđa...

Proša sam i taj most, spuštamo se u dolinu, štiti nas od vjetra, ajmo, digni ritam, šuljaju ti se, neću se osvrćati, nikad to ne radim, samo naprid gledam...

Malo posustajem, stiže me jedan i još dvojica s njim... prolazi me... opet onaj, znam ga... lako ćeš me tako dok sam još neiskusan, nećeš drugi put, ostavit ću te deset min na sljedećoj trci...  

Jedanaesti, dvanaesti km, teško je... ajmo... trpi, moraš se naučiti trpiti, kako ćeš biti među najboljima...

Trinaesti prolazim... evo  četrnaesti km...diši, probaj ponekad duboko, znaš ono planinarsko disanje... drži ritam...

 Penjem se opet na sličnu stazu, valjda će sad vjetar u leđa... di na stepenice... ne gubi korak, ajmo...

 Opet taj vjetar, sad me bočno baca... ispravi se... ne skraćuj korak...

Evo petnaesti km, neko mi dolazi iza leđa... prolazi me... ma gle prvak Hrvatske u polumaratonu, on i još jedan, bez brojeva, bez dresa, a da kad nema novčanih nagrada, pa nema ni borbenosti, i ne trče se natjecateljski.

Ovo mi je sad najgore razdoblje, brojim zadnje kilometre... ajde, još malo, još pet ipo...

Evo šesnaesti, kad će sedamnaesti... ne spuštaj se, ispravi se, skraćuješ si korak... ajmo, još samo četiri km...

Osamnaesti km, netko mi dolazi iza leđa... prolazi me, ne posustajem, ali ubrza je, vjerovatno ga ide...

Opet sam trčem, kao samotnjak.... ajmo...

Konačno vjetar u leđa, sad kad mi je najteže nosi me u cilj... ajmo diži korak.... još samo dva ipo km... eno dvorane Arena... kad ću cilj ugledati...ajde, možeš, ajde...

Ajmo, evo devetnaesti... teško je... trpi, nema sad posustajanja...

Skrećem na most, preko Save, vidim cilj... dvadeseti, ajmo još malo, znam da je teško...

Posustajem... nema predaje, ubrzaj, ubrazaj, još samo petsto metara...

Dižem korak... još malo... još malo... čujem svoje ime, 12. mjesto...

Još sto metara... ulazim u cilj...gotovo... stajem...osjećam se ko da svršajem... žeđ...daj vode...

 

Prošlo je deset minuta, doša sam k sebi... opet ću, ali bolje... jesam li lud i ili glup, trpim, mučim se, i onda bi opet, a šta ću, ako ću tako biti zadovoljan i  bolje se osjećati onda i oću opet,  i još bolje.