Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član misko

Upisao:

misko

OBJAVLJENO:

PROČITANO

562

PUTA

OD 14.01.2018.

Bez milosti

Bez milosti
A sad ljubav na drugačiji način ...

    Ulazim u svoju malu radionicu i propinjem se na prste u nastojanju dosegnuti visoku policu na kojoj se nalazi mala drvena kutija. U njoj je umotan u čiste krpe moj pištolj, sakriven od radoznalih pogleda i podalje od stranih ruku. Nisam ga dirao godinama. Danas mi treba, upotrijebiti ću ga. Odugovlačio sam, oklijevao, razmišljao i patio i ne želim više: svega mi je dosta! Danas će biti dan pucanja. Moj dan. Biti ću glavni akter, a ne sporedni promatrač kao što sam bio čitavo ovo vrijeme. Preuzimam igru i od sada ja vodim. Bijes ključa u meni i prijeti erupcijom.  Crni oblak  bijesa podiže se već poduže vrijeme, ali sam ga snagom volje suzdržavao. Više ne mogu i ne želim. Dozvoliti ću da razjarena zvijer urlikne i otme se sa lanca, pa ... što bude da bude!

 

   Dvije godine ranije ...

   Noć je, kiša, vjetar. Najgore vrijeme za vožnju, ali nemam izbora, moram. Imam elektro-radionicu u kojoj popravljam sve moguće i nemoguće kućanske aparate, ponajviše televizore i pozvan sam po materijal, koji mi treba i na koji dugo čekam. Dobio sam ga jeftino i nije mi se činilo teškim otići na put zbog toga, ostavljajući kući Sanjinku, svoju mladu i lijepu ženu, kojom sam se oženio prije šest mjeseci.

   Dok vozim, mislim na nju, na njeno vretenasto tijelo, kako usamljeno leži u tami naše sobe. Nema mene pored nje, samo ona i noć, baš kao što je noć sada i u mojoj duši. Tek smo kratko vrijeme u braku i zaljubljenost nas još nije napustila: uživamo u svemu što zajednički radimo, pa bilo kako da je ta radnja nezanimljiva, svakidašnja, banalna.

   Kiša sada počinje lijevati pravo u mene i tuče u vjetrobran i na trenutke gubim cestu iz vida: naslućujem je samo i vozim instinktivno, jer poznajem put, već sam ga mnogo puta prošao, doduše vozeći danju. Ovo mi je prva noćna vožnja i malo sam nervozan: bez voljene žene, sam u automobilu, noć, vjetar, kiša...

   - Ne idi - molila me Sanjinka. - Kako ću bez tebe?

   - Pa to su samo dva dana - umirivao sam je.

   Sada drugačije mislim. Dok zurim u kišu vidim njeno lijepo lice i dva dana odjednom nisu više "samo dva dana", već vječnost. Godinu smo se dana zabavljali, prije nego smo odlučili živjeti zajedno. Nakon nekoliko mjeseci zajedničkog života, odlučili smo to ozakoniti i bio sam sretan zbog toga. Uživam sa njom u sitnim i dragim intimnostima, za koje, prije Sanjinke, nisam ni znao da postoje. Nemam previše iskustava sa ženama: Sanjinka je tek četvrta žena u mom životu, a trideset i pet mi je i znam, kako su iskustva drugih muškaraca mnogo veća ili bogatija, nisam baš siguran koje od toga dvoje. Meni je dovoljno i ovako: mislim kako bez ljubavi sam čin seksa i nije tko zna što, tek puko olakšanje, ali sa Sanjinkom, mojom Sanjinkom... I upravo u tom lijepom trenutku maštanja, snažna mi se svjetlost zabada u oči i ništa ne vidim i tresak i bol i crnilo i zaborav...

 

   Budim se u nepoznatoj okolini u koju gledam sa nerazumijevanjem. Pogledom tražim Sanjinku, ali nje nema, neki drugi, nepoznati ljudi me okružuju.

   - Budi se! - kaže jedan od njih i naginje se nad moje lice.

   Pomalo mi se sjećanje vraća i shvaćam da se nalazim u bolnici ... prisjećam se udarca, prevrtanja, boli ...

   - Izvukli ste se, dobro vam je - govori mi glas umirujuće, ali znam da nije dobro, osjećam to.

   - Što mi je? - pitam. - Ne osjećam noge.

   - Povrijeđena vam je kičma - kaže liječnik blago i umirujuće mi polaže dlan na rame. - Ne mislite na to, odmarajte.

   Da ne mislim na to? Pokušavam pomaknuti noge, ali ne ide, ne mogu i odustajem. Val mi vrućine nadire u lice.

   - Koliko ... - počinjem.

   - Šest ste dana ovdje - prekida me liječnik. - Ne govorite. Važno je što ste sada pri svijesti. Oporavak će sada već teći brže.

   Šest dana? Bez svijesti. Gotovo mrtav. I misao mi bljesne u hipu, kako bi možda i bilo bolje da sam mrtav. Bolje za sve: za Sanjinku, za mene .... Kako ću ovako ...

   - Ne razmišljajte sada o tome - govori mi liječnik, koji mi čita misli. - Polako, morate ići redom. Prvo, potruditi se i izliječiti, ozdraviti.

 

   Sadašnjost ...

   Sve je postalo neizdržljivo. Mirovanje. Gotovo nepokretnost. Po izlasku iz bolnice, smjestili me u kolica sa velikim i gumenim kotačima, naučili me služiti njima. Rekli su, kako ću sigurno prohodati, ali treba vremena i vježbe. Vremena imam. Sjedim u tim vražjim kolicima i buljim u zidove, čitam mnogo, razmišljam. Soba mi je na katu i ne mogu dole, u prizemlje, u radionicu. Osuđen sam na spavaću sobu: postala je čitav moj svijet,

   Nje uvijek bilo tako. Moja je Sanjinka predvidjela spori razvoj mog oporavka i zaposlila jednog čovjeka, bolje reći mladića, jer imao je jedva dvadeset i pet.

   - Zove se Momo - reče mi prilikom predstavljanja: sjedim u kolicima, ona me gura, a Momo se pristojno osmjehuje. - Kažu da je dobar majstor i da nećemo požaliti.

   Ona, svakako nije požalila. Jedno sam poslijepodne, nekih mjesec dana nakon izlaska iz bolnice, osjetio želju sam ustati iz kreveta. Napregao sam svu svoju snagu, ustao i nekako se dovukao do prozora, držeći se grčevito pokućstva i vukući zamrle noge za sobom, pa pogledao dole, u malo dvorište, koje mi pripadalo zajedno sa kućicom koju sam naslijedio od roditelja i koju sam preuredio za svoje potrebe, učinivši jedan njen dio radionicom. U koju sad ne mogu sići.

   Stojim pored prozora, ponosan na svoj podvig i sretan nakon dugog vremena i ugledam plavu i dugu kosu svoje Sanjinke. Naginjem se kroz otvoren prozor, želim joj doviknuti, objaviti joj svoj uspjeh i tada primjećujem kako nije sama. Iza nje stoji Momo, priljubio se uz njena leđa, šake joj položio na sise i ljubi joj vrat, a ona se smije, sretno se smije, baš kao što se smijala i dok je sa mnom vodila ljubav.

   Odvučem se do kreveta, jedva, puzeći. Ležim i patim. Mislim na njih dvoje. Koliko to dugo rade? Možda još od dana dok sam bio u bolnici? Zbog toga ga je zaposlila! Misao me probada i otkrivam mržnju u sebi. Nikad nikog nisam mrzio, a sada se digla ogromna i prijeteća mržnja u meni. Odlučim: ništa ne govoriti. Pratiti razvoj događaja i ... vježbati, vježbati, vježbati ... moram vratiti snagu. A onda …

   Dva dana poslije toga, spavam u toplo poslijepodne i odjednom se budim. Ne razumijem zašto. Ležim u tihom jesenjem poslijepodnevu i napeto osluškujem. I tada začujem: šumovi dopiru iz susjedne sobe i u prvi mah ih ne prepoznajem. Ali sam kratko vrijeme ostao u blaženom neznanju. Odjednom odjekne poluglasni uzdah koji i te kako dobro poznajem, iako ga već dugo nisam izmamio iz njenih grudi. Sanjinka se predaje uživanju. Nisam izdržao. Nisam mogao!

   - Dosta! - vrištim u bezumnom bijesu. - Zašto? Zašto? Sanjinka zaštoooooooooooooooooo?

   Sanjinka se vrlo brzo pojavila. Otvori vrata sobe, stoji onako gola, plava joj kosa raščupana, a zelene joj oči podrugljivo sijevaju.

   - Kako zašto? - pita podrugljivo. - Ti ne možeš ništa! Eto zašto!

   Ne vjerujem u prizor koji se odigrava: to je nemoguće. Zar moja Sanjinka? Ali iza nje se pojavljuje Momo i naglo shvaćam kako je moja Sanjinka postala njegova Sanjinka. Već odavno nije moja. Polaže joj dlanove na ramena i ljubi u vrat.

   - Hajde - kaže joj u kosu, ni ne gledajući u mene i milujući jok razgolićeni bok. - Vratimo se krevet.

   Odlaze, ostajem sam i drhtim.

 

   Traje već nekoliko mjeseci: svaki dan se glasno pare u sobi do moje. Namjerno kažem "pare", jer ovo što oni rade, nikako ne može biti vođenje ljubavi. Svega tu ima, ali ljubavi nema. Ni malo. Svaki šum dopire do mene, svaka riječ i vrlo brzo shvaćam kako se međusobno iskorištavaju. Svatko se od njih, i Sanjinka i Momo, bore samo za svoj užitak. Sve podređuju tome. Što više naslade ...

   Šutim strpljivo, dok u meni ključa. I vježbam, vježbam baš kao da sam opsjednut. Samo me mržnja pokreće, osvetiti ću se bez milosti. Ni oni ne pokazuju ni malo milosti prema meni. Osvetiti ću se! Za sve one uzdahe koje sam bio prisiljen slušati i koji se zabijali u mene poput metaka. Za svaki njen smijeh pod njegovom rukom. Za svako zanemarivanje, koje postaje ignoriranje. Više me i ne obilaze, ne pitaju treba li mi što, jesam li prljav ... Dovoljni su sami sebi i to je sve što ih zanima. Ostalo ne postoji. Ne za njih dvoje i njihovu ludo mahnitu strast.

   Vježbanje me oporavlja i daje mi snage da ustrajem. Hodam malo, pa malo više i svakog dana još više. Pomičem granice. Snaga mi se vraća hranjena mržnjom. I konačno dolazi dan, dan u kojem se osjećam spremnim da spremniji ne mogu biti.

 

   Polažem malu drvenu kutiju ( liči mi na mrtvački sanduk ) otvaram je, odmatam krpe i pištolj mi prirodno legne u ruku, udobno se smjesti. Kao da ga nisam sve ove godine zapostavljao. Punim ga, repetiram, metak je u cijevi i krećem prema sobi, iz koje dopiru dobro mi znani šumovi.

   Pet je poslijepodne, subota, radionica je zatvorena i oni obavljaju ritual parenja subotom poslijepodne. Posljednje, ali oni to ne znaju. Još. Kad budu shvatili, biti će kasno. Za njih. A za mene? Nije važno, ne marim, nije me briga. Ravnodušnost me obavija pamučasto, grije me i smiruje, dok otvaram vrata spavaće sobe i ulazim. Ne čuju me, zabavljeni …

   Ona kleči na krevetu, gola, kosa joj rasuta, pogled divlji,  stražnjica visoko podignuta. On je iza nje, gol, zabija se straga u nju, drži joj bokove čvrsto i oči zatvorene. U ekstazi su, oboje.

   Namjerno treskom zatvaram vrata. Pomahnitala i oznojena se tijela ukoče. Momo je i dalje drži za oble bokove, koje sam toliko volio gladiti i bulji u mene sa nevjericom.

   - Što ...? - promuca zbunjeno.

   Ne govorim ništa. Mirno podižem ruku i pucam u njegove gole i oznojene grudi. Jednom, pa drugi put. Momo se ruši na leđa, više nije spojen u ljubavnom grču sa Sanjinkom, a Sanjinka vrišti, vrišti ...

   - Nemoj, molim te, nemoj!

   - Neću - kažem joj osmjehujući se i gledajući je kako prestravljena skuplja zgužvane plahte na grudi, pokretom nerazmišljanja. - Neću više slušati ovo. Nikada!

   Pucam joj u grudi, jednom, pa drugi put, zatim treći. Bijela i zgužvana plahta kojom se uzalud pokušala pokriti, zaštiti, iznenada pocrveni, tijelo joj se zatrese i u nekom čudnom grču klone pored onog prvog mrtvog tijela. Dvije lokve krvi sa njihovih grudiju se polako stapaju u jednu, veliku, crvenu.

 

Copyright © 2006. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

SRPANJ...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    Bglavac...prijatan odmor.

    28.07.2021. 22:24h
  • Član DeVeTDeVeT

    sretan imendan, svim Anama, Anjama, Ankicama, Anitama, Ankama, it.d...

    26.07.2021. 14:21h
  • Član iridairida

    Uživaj na odmoru...!!!

    26.07.2021. 11:41h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, uživajte u svakom danu, javiti ću se za desetak dana kad se vratim iz šumskog odmora. Lp

    26.07.2021. 01:13h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, uživajte u svakom danu, javiti ću se za desetak dana kad se vratim iz šumskog odmora. Lp

    26.07.2021. 01:13h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Sretnu i radosnu nedjelju vam želim. Lp

    25.07.2021. 07:28h
  • Član bglavacbglavac

    Nebuš sam puno nas je. Lp

    19.07.2021. 21:02h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info