Koračam mala.. ispod zvjezdanog neba.

Tko sam ja ,da o drugom sudim

i zašto da se trudim.da druge iz sna budim?

Jedan mali treptaj vječnosti,

jedan zrnce zlatne prašine,

zalutalo u beskraju,

nošeno vjetrom prolaznosti,

to sam ja.

I da mi vječnost nije udahnula

moju besmrtnu dušu,

da li bih uopće primjetila da postojim?

 

Koračajući kroz san

saplićem se u svoje zamke,

dok malo svjetlo

u mojoj duši....nejasno titra

ocrtavajući sjene.. na zidu mojih strahova.

Zašto bi se uopće negdje moralo ići?

Dovoljno je osluhnuti tišinu,

udahnuti opojni miris svoje duše

i prepustiti srcu da mirno otkucava

svoje prolazno trajanje.