Budim se ovo proljeće poput cvijeta

što kroz tamu zemlje ka svjetlu žudi

u meni još drijema historija svijeta

dok se plava zora na istoku budi

 

Iako mi još korjenje u zemlji leži

iako sam još tanka, slaba, blijeda

stabljika mi ka visinama teži

bijeli leptir duše na mene sjeda

 

Još samo da me sunce ugrije

i da kiša navlaži latice moje

ništa neće biti kao prije

rasprostrt ću svoje žarke boje

 

Miris svoj drugima ću slati

zastat će na tren opijeni

kao pčele ja ću ih zvati

živjet ću u hrastovoj sjeni

 

Kraj jedne klupe ja ću rasti

nadamnom zelena krošnja debla

tu ću ljepotom poglede krasti

na klupu umorna je duša legla..