Čije  ruke u praskozorja meka

crtaju rumene oblake na istoku

paperjaste i meke

na koje bih željela glavu nasloniti

i oči na trenutak zatvoriti

u svako modro svanuće

Koji to neznani slikar šara dugine boje

poslije proljetne kiše

držeći skrivenu paletu,

tko daruje boje proljetnom cvijetu

Nevidljiva neka ruka razgoni

žuto lišće po putu,

vjetar se to šeta

u svom raskriljenom ,dugom kaputu

Tko pjesmu sklada maloj ptici

kad stalno note bira

na nekoj nevidljivoj žici

Odu životu to vječnost svira

skrivajući lice u svakoj slici

Mnošvo vječnost ima lica

i mnogo melodija,mnogo žica

da nas u srce nehotice takne,

sjenu da nam iz duše makne

 da opijeni svom tom ljepotom

vedro koračamo našim malim životom