SILAZI TIŠINA PROČIŠĆUJUĆA

U SVA MOJA JUTRA.

GLEDAM JE KAKO SE SPUŠTA

DOK VRTLOŽI I SMIRUJE SE

NA UMORNOM TIJELU

KOJE NE MOŽE USTATI,

NI POTRČATI

POLJIMA ROSNIM.

SILAZI TIŠINA NA PLEĆA MOJA,

KOSU MI MILUJE.

DISANJE SE ŠIRI U ZRAK...

SVE JE SAKRIVENO,

HLADOM TIŠINE PREKRIVENO.

ZATVORILA JE SVIJET NEKI

I JOŠ GA TIŠIM UČINILA.

SVIJET JOŠ TIŠI...

OPUSTILO SE TIJELO,

NE ŽELIM MICATI SE.

I NA DUŠU MOJU

TIŠINA PADA.

SVE JE UTIŠALA...

TOPLINA STARIH TRENUTAKA

SE GASI...

RAZOČARENJA,

TUGE,

SVJESNOSTI,

RAZIGNIRANOST,

UMOR...

SVAKA ISKRICA TIŠINE,

DONOSI SVJETLO

NEPODNOŠLJIVO.

U ISTO VRIJEME

SVJEŽE KAO RAĐANJE.

TIŠINA...

ONA ČUVA MI TRENUTKE

NEUNIŠTIVE U VJEČNOSTI.

ŠTITI IH OD NOVIH DOLAZAKA,

NOVIH IZLAZAKA

SUNCA.