I onda kada je tuga slamala tvoje srce, darivala si najljepši osmijeh. Pitam se, još uvijek, odakle toliko snage i ljubavi u tako krhkom biću, najdraža moja. Vidio sam svaku i najmanju promjenu u izrazu tvoga lica. Vidio sam očaj i tugu u tvojim očima. Vidio nadu i vjeru. Bila si tu, uvijek blizu, a miljama daleko. Voljela si čovjeka u meni, voljela me kao prijatelja, bila si zahvalna do neba, na svakoj mojoj toploj riječi, a ni sanjala nisi da živim od osmijeha tvog i umirem jer ne mogu vratiti iskru u tvoje oči.

 

Znaš li da sam te krao vječnosti, zaustavljao vrijeme, pronalazio razloge da susret s tobom potraje samo minutu dulje. Nisam te htio dodirnuti, nisam te htio povrijediti, ništa nisam htio, osim uvjeriti sebe da si stvarna. Trljajući oči nakon svakog tvog odlaska, pitao se, jesam li sišao s uma, je li moguće da postoji žena iz mog sna i ako zaista postoji, zašto nije moja. Ja sam te sanjao. Svojim sam te snovima oživio. Stvarna si, java si i nisi moja.

Nikada nećeš biti, a jesi.

 

 

                                       

 

    

Tvoja me tuga ubijala, tvoj pogled me slamao, a nisam ti mogao pomoći.

I baš zato, nikada nećeš vidjeti kakve su moje noći i baš zato nikada nećeš biti moja.

Odbijam biti uzrokom tvoje boli, odbijam te još jednom natjerati na borbu. Odbijam opet vidjeti tugu u tvojim očima. Ja nikada neću biti taj, koji će ugasiti iskru u tvojim očima, djevojčice moja.

 

Idi svijetom, širi svoje svjetlo, daruj svoj smijeh cijelom svijetu. Jedino  tako ćeš biti ono što jesi. Ti.

 

Žena kojoj pripadam do posljednjeg daha.