PJESMA NENAPISANA

 

 Jednom davno

Bila sam pjesma nenapisana

A riječi su ipak kroz  mene plovile

Sve dok rukom Tvojom ne postadoh ispisana

Na svjetlosnu udicu one su se ulovile,

Pa od toga trena

U mrežu Tvoje ljubavi,

Ljubav je moja zapletena

Dok noću zaranjam dubinama svojim

U potrazi za biserom  nutrine

Udahe i urone nevješto brojim

 

Svakim je udahom sve više pitanja

Izdahom putujem,

Sve više je skitanja

Kojima pratim nevidljive stope

Sjetim se na Te, kad kazaljke se preklope

Sjećanja naviru kao bujica riječna

I na tren osjetih da znam, Ljubav je ova vječna…

 

Jednom davno

Bili smo pjesma, Ti i ja kao Jedno

Onda sam ja zaboravila što duši je vrijedno

Odletjela sam iz te pjesme samo na tren

I nečemu nepoznatom do tada,

Postala isuviše lak plijen

Duša je ušla u ulogu žrtve

Postavila granice, iscrtala crte

Vječnost je pretvorila u kratak hod po žici

Na krilima zavidjela leptiru i ptici

Sve dok nije utihnula  u sebi

Tog trena započela povratak ka Tebi,

Jedinoj Svjetlosti, jedinoj rimi

I postala pjesma u vlastitoj Tišini

Sad riječi ponovno kroz mene teku

A Ti, Oceane moj,

Iz oduvijek u zauvijek, grliš ovu rijeku.

autorica: Košarić Željka - Safiris

http://safiris.blog.hr