DVIJE LUTKE

U kanti za smeće dvije su lutke
Prolaznici ne primjećuju
Prolaze šutke
Nalik su na ljude današnjih vremena
Zaleđen prizor
Priljubljenih ramena
Bez ruku, dlanova, dodir im je stran
I obje su stale u taj neobičan „stan“
Plastičnu kantu za odbačeno smeće
Ukopane u njoj
U svom trenutku sreće.

Možda su ostavljene, onako, na brzaka
Možda ih je umjetnik pažljivo odložio
Djeluju kao ljudi na okončanju braka
Čiji ispit nijedno od njih, nije položilo
Priljubljenih lica
Napućenih usnica
A poljubac nikako da pretoči se u djelo
Tek donji dio obje lutke, na mjesto je sjeo.

Pored njih iz drugih kanti, višak smeća viri
Oni ne primjećuju, jer oboje žmiri
Pa se pitam što je višak u njihovoj priči
Nevidljivi dio tijela
Ili vidljiv,
Koji na nas, ljude današnjice
Uistinu sliči?

U kanti za smeće dvije su lutke
Prolaznici ne primjećuju
Prolaze šutke
Tu i tamo nekome su zanimljiv prizor
Sadašnjosti?
Budućnosti?
Tren prošlosti uhvaćen kroz unutarnji retrovizor?

autorica: Košarić Željka - Safiris

http://safiris.blog.hr