Nisam si u modi ovih dana.
Zaobljene misli sudaraju se na oštrim kutevima pameti, a duša još uvijek tone u svoj ambis, gledajući taj tihi pad i ostalvjajući mjesto gdje je srce zaokružilo čitavu priču.
Ima li odlazeća misao kraj ili je to tek početak nečeg misaono čudnog u ovom čudnom danu, koji se slio u moje urne nedosanjanih snova?
Prolaznost me guta, obuzima me i odnosi daleko od mjesta gdje je srce ostavilo svoj otisak na duši.
Krenut ću nekom stazom, čitati putokaze ostavljene od ne znam koje duše, koja je prošla prije mene i ostavila svoje znakove.
Nevidljivim nitima vezala sam dušu za tvoj život, čekala je ta duša na grobu bezimenom otkud nije dolazilo ništa.
Tek slutnja u duši, da tu sniva nečija haljina i da vrijeme čekanja ne znači ništa.
Tek zalutali Mjesec u očima, tek plava suza, koja se zaustavila i otpratila odlazeću misao, ne znajući je li uloga života postavljena u dobro poznate koridore ili će slijediti znakove one duše, koja je prošla prije mene.
bglavac
edin.kecanovic
