Zašto o tebi kad pišem
riječi iz mene samo teku
i suze iz očiju zelenih
kao rijeka poteku?

Zašto o tebi kad pišem
u meni je neiscrpno more
što se prelijeva iz mene
kao da ga tužne riječi tvore?

Zašto o tebi kad pišem
suza u oku sjaji jače
i cijeli svijet je tužniji,
kao da i nebo sa mnom plače?

Zašto o tebi kad pišem
u srcu mira nemam ja
i ne vidim blistavu zvijezdu
što na noćnom nebu sja?

Zašto o tebi kad pišem
srce mi u kristale lomiš
zaustavljaš njegov drhtaj
i sjenovitim putem me vodiš?

Zašto kad o tebi pišem
u sebi sreću ne osjećam,
ali znam, nisi mi vječna,
jer knjigu tvoju baš zatvaram?

Tugo, pratiteljice moja,
bila si mi najvjernija mrtva duša,
ali sad moj život ide dalje
i tvoju bolnu pjesmu srce ne sluša.

Odlazi i ne vraćaj se neko vrijeme,
jer sad u ljubav vjerujem,
plavim velom sam se pokrila
i za srećom više ne čeznem.

Odlazi, ne vraćaj se više u moj san
Zaboravi, da si me ikad poznavala,
a ja ću te se ponekad sjetiti,
jer si me do moje ljubavi samo ti dovela.

 http://shadowofsoul.blog.hr