napisano: 25.5.2012. u 11.10h

iz 2. zbirke poezije "Predvorje bijele tišine"

„Samo ne pričaj o nama, još toga se bojim“, stih je poznate pjesme, a ja lovim lirsku metaforu, koju ću zavezati za prepun Mjesec da me opet odvede, kao zalutalu zvijezdu, u zabranjeni svijet iluzornih događaja nestvarne stvarnosti gdje živim i trajem.

''Samo mi ne pričaj o nama.''

Šuti.

Obići ću noćne ulice, zaustaviti se ispod ulične svjetiljke, a sjena će zaplesati svoj nestvarni ples gorkog meda kojeg ispijam i odmah se zaboravljam.

Kažu da se taj krug ponavlja u raznim amplitudama, kažu i znam da ne lažu, ali gorki med kojeg ispijam, zaveo je zalutalu zvijezdu i odnio je u zabranjeni svijet.

Potonula je u svoj bezdan kojem je uzvratila pogled i nestala bez riječi.

''Samo mi ne pričaj o nama.''

Šuti.

Uskrsni u kišnom oblaku ponovljene zore, zatvori me u svoju romboidnu šutnju i, molim te, šuti, budi tajanstveno more koje ni skitnica poput mene ne može razumjeti.

Noćas sam ti nemirisna, nečujna, zaustavljena u gorkom medu, koji je gori glasnik smrti, nego sama smrt trenutka kad god pomislim na tebe.

 

http://www.digitalne-knjige.com/varga2.php

 

http://shadowofsoul.blog.hr/

 

http://shadowofsoul.blog.hr/2012/05/1630802657/zalutala-zvijezda.html