Danas me jedna žena, nakon gubitka drage osobe, ozbiljno pogledala i pitala vjerujem li u boga. U njenim suznim očima otkrila sam skoro očajnu nadu da ću joj, nakon mojih gubitaka, nekako pomoći da lakše prođe kroz patnju i bol.
Zamislila sam se i rekla - Nikad nisam bila veliki vjernik, nikad nisam redovito išla u crkvu .... ali mi se sviđa ideja boga. Mislim da on nije samo u crkvi, on je u meni, u tebi, u svakome i svemu. Neprihvatljiva mi je pomisao da smo mi samo gomila molekula koje se sudaraju ....Kakvog bi onda smisla sve ovo imalo !? U prirodi sve ima smisla i u njoj ništa nije slučajno, a čovjek je dio prirode. I ovo što se događa tebi, meni, nije slučajno .... sve ima svoje razloge, svoju svrhu.... Jednom sam negdje pročitala da je slučajnost način da bog ostane anoniman. Imaš pravo biti ljuta i na boga i na sebe i na druge i na onog tko te napustio ..... sve je to prirodno, ali nemoj sebe hraniti gorčinom i zamjeranjem. Nađi snage oprostiti bogu, sebi, svima i ne zadržavaj suze .... One su božji izum za čišćenje duše i vjeruj .....
To je iz mene poteklo kao rijeka i sama sam bila iznenađena .... i kao što rekoh .... ni to nije bilo slučajno.
Neka ovo bude za sve one ožalošćene duše koje dižu pogled visoko i među oblacima traže svoje voljene .....