Piše: Goran Milaković
Foto: V. Skledar, N. Đurđević, E. Tabaković/Cropix

www.jutarnji.hr

Nizozemci imaju drvene klompe i vjetrenjače, Francuzi beretke i Eiffelov toranj, a Rusi babuške. Darujete li nekome jedan od tih suvenira, ta će osoba bez mnogo razmišljanja znati odakle on potječe i iz koje ste se zemlje upravo vratili. Darujete li nekome kravatu, može pomisliti da ste stigli s aerodroma i kupili nešto na brzinu. A trebao bi misliti da ste bili u Hrvatskoj jer upravo se kravata posljednjih nekoliko godina nameće kao jedinstveni hrvatski proizvod i nezaobilazni suvenir.

Temeljna je zadaća suvenira da podsjeti na mjesto, kulturu i društvo koje smo upoznali i pripadali mu neko vrijeme. Međutim, upitate li turiste na ulici o tome što je izvorni hrvatski suvenir i što će ih podsjećati na Hrvatsku, nećete dobiti nedvosmislen odgovor. Ovisno o tome gdje pitanje postavite, odgovor će se kretati između licitarskog srca, paške čipke i vučedolske golubice, ali na tržištu suvenira još vlada poprilična pomutnja.

- Slaba promocija, nedovoljna institucionalna podrška, premalo prodajnih mjesta i nekonkurentna proizvodnja samo su neki od problema s kojima se susreću udruge i pojedinci koji se bave proizvodnjom i prodajom suvenira - ističe Željko Ćosić, predsjednik Udruge hrvatski suvenir.

Udruga postoji tri godine i ima 148 članova koji se bave suvenirima, tradicionalnim obrtima i prezentacijom kulturne baštine Hrvatske, a od 11. do 15. rujna organizirala je i 3. sajam hrvatskog suvenira u Zagrebu.

- Kad prodajete suvenir, zapravo ne prodajete nešto što je nužno. Vi prodajete priču. Imati goli proizvod nije dovoljno za taj tip proizvoda. Iza suvenira mora stajati jak marketing, ambalaža mora biti prikladno izrađena, moraju postojati brošure koje daju informacije o povijesti i načinu izrade predmeta. Kod nas, nažalost, to uglavnom izostaje, pa sve ostaje na individualnim naporima pojedinaca koje se bave suvenirima - objašnjava Ćosić koji je nedavno posjetio Macef, najpoznatiji svjetski sajam suvenira koji se od 1964. godine održava u Milanu.

- Sudjelovanje na ovakvim manifestacijama ima dvojako značenje. Tamo se predstavlja naša baština, ali se otvaraju i mogućnosti za sklapanje novih poslova. Produbljivanje poslovnih kontakata za nas je veoma važno jer ne možemo računati na državne poticaje, a s kineskom konkurencijom se jednostavno ne možemo nositi. Iako je apsurdno da na Plitvicama kupujete hrvatske suvenire koji su proizvedeni u Kini, to je, nažalost, tako - napominje Ćosić.

Rapska torta

Paška čipka

S njim se slaže i Snježana Kardinar, vlasnica Verige, jedine prodavaonice suvenira čiju su autentičnu ponudu prepoznali stručnjaci u Ministarstvu kulture i Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode Zagreba. Ona je gotovo 20 godina uspješne poslovne karijere i mjesto direktorice marketinga u jednom stranom zastupništvu zamijenila poslom sa suvenirima.

- Ponekad se osjećam kao da sam sama na svijetu jer me gotovo nitko ne podržava. Prije dvije godine kada sam krenula u ovaj posao, nisam imala nikakve kontakte. Krenula sam po ličkim selima, obilazila kuće i tako, malo-pomalo, otkrivala blago koje se tamo krije - objašnjava Snježana Kardinar.

U njezinu dućanu mogu se kupiti ručno rađeni, autohtoni hrvatski suveniri, poput lepoglavske čipke, utkanice, ličkih coklji, nalivpera Penkala i šestinskih kišobrana za koje tvrdi da su najprepoznatljiviji zagrebački suvenir.

- Licitarska srca su također dosta tražena, ali nisu originalna i može ih se naći i u drugim zemljama. Naša je baština prebogata, a posebno se ističu predmeti s arheoloških nalazišta, poput aplikacija Baščanske ploče i vučedolske golubice koja je najprepoznatljiviji hrvatski suvenir. Meni su ipak najdraže čipke, i to prije svega lepoglavska, jer su u njih uloženi sati i sati truda i godine tradicije koja se prenosi s generacije na generaciju - ističe Snježana Kardinar.  Plemenitost njezina posla je upravo u tome što revitalizira dio kulturne baštine obilazeći sela u potrazi za suvenirima koji bi mogli završiti u njezinu dućanu. U dogovoru s etnolozima od ljudi koji žive na selu naručuje neke predmete koji su zaboravljeni, a etnolozi zatim ocjenjuju njihovu autentičnost. Povrh toga, organizira prezentacije na kojima se demonstriraju gotovo zaboravljena umijeća i znanja, poput izrade čipki ili jastuka.

- Sve što ovdje vidite, ručno je izrađeno i ništa ne smije biti iz uvoza. Iako su suveniri zbog toga malo skuplji, oni koji znaju cijeniti ručni rad nikada na to ne obraćaju pažnju - napominje Snježana Kardinar.

Mamci za ljubitelje uspomena 1. Vučedolska golubica Vučedolska golubica je keramički model ptice, koji predstavlja kultnu posudu s tri čepaste nožice, a pronađena je tijekom arheoloških iskapanja 1938. godine u Vučedolu pokraj Vukovara. Predstavlja najslavniji pojedinačni arheološki nalaz iz Hrvatske. 2. Paška čipka Paška čipka je bijelo zlato grada Paga i najljepša uspomena koja se može iz njega ponijeti. To je ručno izrađen ukrasni predmet s otoka Paga, šivan iglom i tankim koncem, a moguće ju je nabaviti od čipkarica koje tijekom ljeta izrađuju čipku pred vratima svojih kuća. 3. Kravata Prema predaji, kravata je od davnina dio hrvatske narodne nošnje, a poslije su je preuzeli hrvatski vojnici koji su ratovali po Europi. Dio njihove odore preuzeli su Francuzi u 17. stoljeću. Pod vodstvom francuskoga “Kralja sunca” Luja XIV. postojala je postrojba konjanika, tzv. Royal cravate, koji su oko vrata nosili većinom crvene vrpce. 4. Licitarsko srce Medeno tijesto u obliku srca, žarke crvene boje, ukrašeno bogatom lepezom šarenih boja. Tradicija izrade datira iz 16. i 17. stoljeća kada su se u brojnim europskim samostanima pripremali kolači uz pomoć bogato ukrašenih drvenih kalupa. 5. Morčić Danas je jedan od glavnih suvenira Rijeke, a u povijesti se koristio kao dio nakita riječkih gospođa. Uz svoju estetsku i ukrasnu funkciju, ribarima i pomorcima simbolizira zaštitu od zla, a kao jedinstveni omiljeni nakit s vremenom postaje čuvar identiteta Hrvatskog primorja. 6. Rapska torta Prije stotinjak godina tu jedinstvenu rapsku slasticu radile su časne sestre u samostanu Sv. Antuna Padovanskog, a poslije i benediktinke iz samostana Sv. Andrije. Originalni i tajni recept sa svim detaljima koje treba znati za izradu te slatke delicije, znale su samo poneke Rabljanke i škrto ga prenosile dalje, tako da je danas poznat samo nekolicini njih. Radi se u svečanim prigodama.