„...nisam tako stara, ali koliko paaaamtiiimmmm....“

 

Kako se vrijeme taloži, godine prolaze, sjećanja je sve više i više....a šta uraditi sa tolikom količinom sjećanja? Pospremiti ih. Nesvjesno sam napravila ladice i u njih poslagala sjećanja.

Na djetinjstvo, na baku i dedu, tatu, prijatelje iz osnovne ili srednje škole, obitelj, na situacije, mirise, tuge i radosti, ushićenja i razočarenja....

I po želji ili potrebi, otvorim određenu ladicu, malo pospremim po njoj, pregledam šta ima, smješkam se sjetno, ali sve je u redu...prošlo je, samo je sjećanje ostalo....

„...pamtim samo sretne dane....“-kako da ne! Bilo bi lijepo da je tako, ali nekada povlačeći jednu ladicu, i druga se pomakne, pa iz nje izađu bauci i vuci...pa onda bržebolje zatvori nazad, uh, toga ne želim ni da se sjećam, ni da mislim o tome....

A ladice se samo prave, nabavljaju nove, sprema u njih sve o čemu nemam vremena misliti sada....

I zašto sve ovo pišem? Zašto se sjećam?

Ima jedna ladica, ne tako davno napunjena, a mira mi ne da. Malo, malo, iskoči pjesma, iskoči miris, iskoče neke suze izdajničke, neka ruka stisne grlo: „ma, alergija je to prehlada, ništa to nije“....kakva laž samoj sebi!

 

„.......Stižu me sjećanja
Na sva davna proljeća
I na naše poljupce
Tamo, pokraj Miljacke....“

Ah....treba li kakav jak ekser upotrijebiti? Ladicu zakucati? Ne mogu to...ne želim, ali ipak.....pitam se koliko vremena treba proći da je mogu bez bola pregledati, bez suza pospremiti? Koliko dana ili noći, i na kraju krajeva, čime se to mjeri?

A do tada-ako to tada dođe.....ostaje mi da pjevušim:

 

„........Stižu me godine
Kada čovjek zastane
I kad prošlost pogleda
Nekim drugim očima........“