Svi ih tako zovemo, premda, navodno, ne valja reći šibice, nego žigice, pa bi tako i oni bili nekakvi žigičari. Ali, oni se ionako kreću na mjestima gdje se ne vodi odviše računa o jezičnim finesama. Možete ih naći u ulicama oko kolodvora, autobusnih stanica i tržnica, a onda još i po nekim parkovima i prolazima. Ne zadržavaju se šibicari na tim mjestima zato što bi ondje bilo manje policije, koja je njima svagda za petama; obratno, policije na kolodvorima i tržnicama ima više nego drugdje. Nego, drže se oni tih lovišta zato što se ondje mogu naći mušterije za njihov posao.

Zašto se te mušterije mogu naći upravo tamo, drugo je pitanje, i na njega ćemo odgovoriti poslije; sad je važnije upitati se kakvi su ljudi ti klijenti, i što šibicari od njih očekuju. Najkraće rečeno, to su ljudi koji su pripravni sa šibicarima sklopiti okladu, i potom tu okladu — sto posto sigurno — izgubiti, te odmah riknuti lovu.

Vidjeli smo svi kako to ide. Na razdrapanoj kartonskoj kutiji, koja služi umjesto zelene kockarske čohe, čuči ili kleči taj šibicar: mršav, žilavih ruku, brzih očiju što samo kruže naokolo, sa zaliscima, često i istetoviran po podlakticama. Pred njim su tri kutije za žigice, točnije, samo onaj njihov unutrašnji dio, koji se može preokrenuti i poslužiti kao poklopac. I tu je papirnata kuglica koju taj čovo onim kutijama čas pokriva čas otkriva, a kuglica prelazi od jednoga poklopca do drugog. Šibicar se, dok izvodi svoje manipulacije, dere na sav glas, tvrdeći kako treba pogoditi gdje je kuglica, i nudeći pri tome okladu, obično u markama. Oko njega se začas okupi krug ljudi, i svima se njima oči užare, prsti počnu titrati u želji da podignu poklopac, a ruka sama kreće prema stražnjem džepu hlača, gdje se nalazi novčanik.

Dakako, cijela stvar je neka vrsta male predstave, pa u njoj postoje i varijacije: kad tek vabi mušterije, šibicar će udesiti tako da svatko, pa i malo dijete, može vidjeti gdje je kuglica. Dapače, to će se dijete katkada i pojaviti, pa dati ispravan odgovor, a šibicar će mu ugurati u ruke sto maraka. Tko ima sreće, poslije će ih vidjeti kako se skupa ukrcavaju u vlak, jer je ono dijete zapravo njegovo.

Ali, to je manje važno. Važnije je to da, kad započne prava igra, kad netko od prisutnih ponudi novac, šibicar uvijek dobiva, a prolaznik uvijek gubi. Ne pamti se slučaj da se dogodilo drugačije, a tko malo promisli, doći će do zaključka da drugačije i ne može biti.

Ali, ako je tako, zašto onda oni ljudi ipak igraju? Zar su toliko naivni? Zašto srljaju u propast, kad znaju što će se zbiti? Da im tko ponudi da se potuku s profesionalnim boksačem, na to ne bi pristali, a kockati se s profesionalnim kockarom, to im se čini prirodno. Čudna stvar, nema šta.

Pri tome, lako je zaključiti da te ljude ne tjera pohlepa da podignu onaj poklopac (a uvijek dignu pogrešni), premda naš svijet, dakako, voli kruha bez motike, pa se možda i tu nada laku dobitku. Ali, igrači već i znaju kako to završava, kuže da dobitka ne može biti, pa se opet daju navući. Zašto?

Neće biti ni da je to zato što je u naših ljudi nekakav strašni natjecateljski duh, pa kad osjete izazov, ne mogu odoljeti. Jer, da je to u pitanju, odgovarali bi i na sve druge izazove (na izazov križaljke u novinama ili šahovskog problema u časopisu), pa to opet ne čine. Ako nije ni to, onda, što je?

Ja mislim da prolaznici u takvim prilikama — kad nepogrešivo biraju krivu mogućnost i gube svoj teško zasluženi novac — zapravo ustaju u obranu zdrava razuma. Ustaju u obranu čovjekova dostojanstva, njegove sposobnosti da se snađe u ovom svijetu uz pomoć iskustva i vlastitih opažaja. A upravo takvi ljudi skupljaju se na tržnicama i kolodvorima, s obzirom na to da je zdrav razum za trgovinu i putovanje najpotrebniji.

Jer, što zapravo radi onaj šibicar? Ne samo da vješto sakrije onu kuglicu, nego još stvara privid kako se ona nalazi ispod jednoga određenog poklopca, da se mora nalaziti upravo ondje, i da to svatko može razabrati. A uvijek se pokaže da kuglica zapravo nije ondje, da ju je on — nekim svojim trikovima — uspio ubaciti pod neki drugi poklopac, i to baš pod onaj koji nama izgleda najmanje sumnjiv. U tome se njegova vještina i sastoji, zato on i jest šibicar.

Naravno, nisam to ja prvi zapazio. Sve to znaju i oni okupljeni gledaoci, sve je to znao i onaj nesretnik što — za sto ili dvjesto maraka — podiže krivi poklopac. I, još dok pruža ruku prema poklopcu, on zna da je u krivu, i zna da neće pogoditi, jer bilo bi odviše lako da kuglica bude tamo gdje se čini da jest. A ipak, on svaki put otvara onaj poklopac pod kojim bi kuglica morala biti, pod kojim nam naše oči kažu da jest. I, tako strada.

Sad se vidi zašto tvrdim da takav igrač ustaje u obranu zdrava razuma: zato što mu je teško pristati na misao kako nas naše vlastite oči varaju, kako je cijelo naše iskustvo krivo, i kako je ono na što se najviše oslanjamo pri svom snalaženju u svijetu zapravo varljivo. Takav igrač uvijek se kladi na ono što je očito, spreman je i platiti samo da nekako — nekad, možda jednom — uspije progurati svoju istinu. Jer, on se u životu inače najviše oslanja na oči i na zdrav razum, pa mu nije prihvatljivo da ga to može varati.

I zato, kad se tako opeče — kad se uvjeri da ga oči varaju, i još za to masno plati — takav čovjek ima potrebu da se što prije vrati u normalu. Jednom sam vidio ovakav prizor, na Marjanu u Splitu: igrala je žena i, naravno, izgubila. Odmah se stala derati na muža, da zašto ju je uopće vodio u šetnju na Marjan. On joj je odgovorio, i nastala je svađa. Tako su se oboje vratili u područje gdje vlastite oči i zdrav razum još sasvim dobro funkcioniraju.

Pavao Pavličić