Čovjek je sam sebi skakao u usta...a ja sam morala klimat glavom samo da prestane više sa svojim glupim tiradama.

Ako je meni tako...kako li je tek djeci koja se upisuju u škole zato jer to netko drugi (a najčešće roditelj) traži od njih.

Ipak, postoji jedna škola u koju je teško doć. Za to moraš imat ili jako puno volje ili željeznu ruku roditelja koji te tamo pošalju. Ni tamo baš djeca nisu previše zainteresirana za težak fizički rad, učenje i cjelodnevno dosađivanje u mjestu u kojem i samoposluga zatvara u 18-19 sati. 

Kako ih motivirat za život i rad u školi? Kako ih zainteresirat za ljepotu zanimanja kojeg uče?

pričam o Klesarskoj školi u Pučišćima.

Zanimljivo je povirit u tu školu....turisti čak plaćaju obilazak stare radionice, da vide kako učenici svaki dan uporno i marljivo klešu.....svugdje je bijela prašina...vreva mladih koji ozbiljno....svak na svojoj drvenoj bačvi nešto kleše...i pobacani gotovi i polugotovi radovi svugdje okolo....

Atmosfera gotovo prekrasna....da nije toliko prašine okolo ....a ja sam stalno razmišljala o tome kako sutra moram na put...i da nemam kad oprat kosu, pa se ne smijem previše naprašit :-))

...kad sam već povirila u staru radionicu...ušla sam i u novu! Tu nema takvog umjetničkog dojma. Novi zidovi...cement i kamen....strojevi....i prvašići poviše kojih profesor stoji prekriženih ruku i ne mrda...non stop nešto govori, prigovara...dere se....a đaci ko đaci....mašu umorno i štufo rukama...jedva i s mukom dižu teške čekiće....zatežu...otežu....nezainteresirano gledaju strance koji ih gledaju...i vjerovatno nas ogovaraju...

odjednom u radionu uđu 3 mlada momka....momci 25 do 28 godina...čisti i uredni.... profesor zapovjedi prvašićima da pričekaju 5 minuta s poslom dok on nešto s njima ne obavi....i u trenu su momci zauzeli pozicije ....i počeli brzinom munje dizat prašinu oko sebe....teške mace...dijetla...sve je ubrzano letilo gore dole...to se nije moglo pratit...

...đaci su se počeli glasno smijat budalama koji su minut nakon što su ušli u radionicu, stavili plastične očale na nos....uzeli olovke...napravili dva tri pokreta olovkom po kamenu....i bez da ih je itko na to "prisilio", i bez da je itko išta rekao...rekli: Možemo li? ......i počeli su sami od sebe radit.... profesor je samo dreknio:

- ne smetajte momcima, to su majstori!

....hihotanje učenika se nije moglo sakrit....a tada su primjetili da nitko više na njih ne obraća pažnju...već da gledaju u te "majstore" i kao da im nedostaje kisika od prašine...počeli su jedan po jedan izlazit iz radionice....a tamo su bile parkirane 2 velike, blistave i nove limuzine (BMW i Audi) i ..."ovo"

...dok sam stajala na rivi i slikavala slike koje će izać na mom blogu....oni su se ko muhe počeli skupljat...provirivat kroz stakla...jedan drugome tumačit karakteristike auta....kromirane djelove i kromirani sanduk....

- ovo su auti od majstora! ...s njima su došli....

...prokomentirali su sa strahopoštovanjem i tiho su vratili u radionicu i stali pogledima upijat svaki njihov pokret....

 

....nije više bilo žamora.....samo zvuci metala koji udaraju u kamen.... učenici su ih gledali ko u boga...i gotovo se moglo čut kako sebi u glavi zbrajaju koliko njima treba vremena od tog trenutka da dođu do ovakvog auta...ne znam zašto...ali imam osjećaj da su dobili jako dobar poticaj...i motiv...te da ih se više neće morat tjerat na vježbanje :-))


P.S.
- znaš li zašto muškarci imaju "visoka" auta...pitala sam Josipa
- zato jer mogu svugdje s njim!
- ne, nego zato da žena, koja ulazi u auto mora podignit suknju da u njega uđe. A dojam je najbolji ako ima usku suknju sa šlicom :-))). Kakav si ti to majstor kad to ne znaš? Ma mlad si...naučit ćeš, još za koju godinu :-))
- trebate prevoz do Supetra?
- ne, hvala! čeka me BMW...u njega je lakše sjest :-))

preneseno...a zna se...elyca negdje ožujak 2009