Kad zagusti, treba ponuditi snove i luksuz, smatra mladi francuski dizajner Alexis Mabille (30), jedan od najmlađih na paradi luksuza i glamura pariškog sajma visoke mode za proljeće/ljeto 2009. Mabille gotovo da je parafrazirao izreku popularnu u osamdesetima, godinama koje je obilježila velika brokerska glad za zaradom, o tome kako oni jaki i nepobjedivi u teškim vremenima idu u - shopping. Doista, teška vremena, čini se, u Parizu na površinu izvlače potrebu za frivolnošću i zaboravom, te želju za užitkom, strašću, avanturom, baš kao što su to činili moda i filmovi tridesetih i četrdesetih godina.
Doista, Giorgio Armani sa svojom haute couture kolekcijom Prive ponovio je posve isti sentiment kao i debitant Mabille, citirajući kao svoju osnovnu inspiraciju Puccinijevu operu “Turandot” koja se događa u dalekom kineskom Zabranjenom gradu u ozračju strasne, gotovo krvožedne ljubavi. Mnogi od 62 modela, koliko ih je pokazao u palači Chaillot s direktnim, savršenim pogledom na Eiffelov toranj, zapravo su neka njegova reinterpretacija kineske, istančane, ‘ispolirane’ elegancije Šangaja iz dvadesetih i tridesetih, koja se tako idealno preklapa s onom pariškom iz tog doba. Takvi modeli zahtijevaju vrhunsku izradu i vrlo precizan kroj koji uglavnom prati liniju tijela, ali na rafinirani kineski način, ne vulgarno ili nametljivo seksi. Ipak, u svemu tome Armani je ostao dosljedan sebi i svojim savršenim i nosivim ženskim odijelima i kostimima koji traju i nose se godinama.
Doista, Giorgio Armani sa svojom haute couture kolekcijom Prive ponovio je posve isti sentiment kao i debitant Mabille, citirajući kao svoju osnovnu inspiraciju Puccinijevu operu “Turandot” koja se događa u dalekom kineskom Zabranjenom gradu u ozračju strasne, gotovo krvožedne ljubavi. Mnogi od 62 modela, koliko ih je pokazao u palači Chaillot s direktnim, savršenim pogledom na Eiffelov toranj, zapravo su neka njegova reinterpretacija kineske, istančane, ‘ispolirane’ elegancije Šangaja iz dvadesetih i tridesetih, koja se tako idealno preklapa s onom pariškom iz tog doba. Takvi modeli zahtijevaju vrhunsku izradu i vrlo precizan kroj koji uglavnom prati liniju tijela, ali na rafinirani kineski način, ne vulgarno ili nametljivo seksi. Ipak, u svemu tome Armani je ostao dosljedan sebi i svojim savršenim i nosivim ženskim odijelima i kostimima koji traju i nose se godinama.
 |
 |
Armani zauvijek
To je potvrdila i njegova dugogodišnja ‘sljedbenica’ i vjerna mušterija Glenn Close, koja se pojavila na njegovoj reviji i rekla okupljenim novinarima da je upravo izvukla brojne njegove kostime i haljine s dna ormara i dala ih majstoru da ih malo popravi te im sitnim zahvatima ponudi duh novog vremena, kako bi ih mogla mirno nastaviti nositi još godinama. Dakle, ipak se i u Parizu razmišljalo šparno, recesijski. Uostalom, Armanijeva kolekcija bila je podijeljena u dva dijela, ‘kineski’ s podignutim ramenima sakoa kakve modni tisak voli nazivati ‘u stilu pagode’ i na krajnje komercijalni dio s klasičnim, aramanijevskim dugim haljinama golih ramena, kao stvorenima za crveni tepih, napravljenima vjerojatno s Oscarima u mislima. No, pitanje o recesiji vješto je izbjegao - to bi kolekciju moglo ureći, dizajneri su gotovo uvijek i tašti i praznovjerni! Samo je kratko prokomentirao da će i ova njegova kolekcija ‘zasigurno biti uspješna’.
 |
 |
Što se tiče bježanja od stvarnosti, Galliano je u tome puno veći majstor od Armanija. Poput Marije Antoanete, on kao da je svojom kolekcijom za Dior Haute Couture poručio: Ako nemate za kruh, jedite kolače... Uostalom, cijela kolekcija kao da je bila nadahnuta filmskom verzijom životne priče nesretne francuske kraljice zaljubljene u teatar i modu, kako ju je vidjela redateljica Sofia Coppola. Doduše, Galliano je kao nadahnuće citirao Vermeerovu sliku “Djevojka s bisernom naušnicom”, te plavu, zlatnu, žutu i boju slonovače flamanskih starih majstora.
Ljepota je iznutra
Galliano je za Dior Haute Couture pokazao haljine čije se unutrašnjost otkriva promatraču i pokazuje čudesnu konstrukcijsku vještinu, rukom dorađene šavove i opšive od baršunastih vrpci. Navodno je 80 majstora i majstorica iz Diorova couture ateljea radilo po 300 ili 400 sati samo da proizvedu savršenih šest krinolina podloženih s korzetom, kojima je revija završila. Galliano je novinarima pričao o satima provedenima u Diorovoj arhivi, ali i o minucioznom vezu i ušivanju perlica koje za njega ručno rade najbolji pariški majstori s velikim ponosom i predanošću.
Što se tiče smisla revija visoke mode, čiji modeli vrlo često stoje poput boljeg zagrebačkog stana, jasno je objasnio: “Mi smo u kreditnom, ne u kreativnom škripcu... Svi smo postali puno obzirniji u svojim kupovinama, čak i ja kupujem puno racionalnije. No, naš je zadatak da ljudima ponudimo snove i uz njih najveću moguću vrijednost u kvaliteti, kroju i kreativnosti.” Tim stavom vjerojatno je izrekao ono što je mislilo i ostalih 20 pariških dizajnera, koliko ih je pokazivalo svoje haljine rađene po mjeri u tri dana ove manifestacije, koja je nekada znala trajati i po deset dana. No, doba visoke mode kao da je na odlasku, baš kao onaj svijet ljepote, elegancije i strasti iz Šangaja dvadesetih.
Pogledajte fotogaleriju na http://www.jutarnji.hr/galerija?galleryId=341
bglavac
irida
