§33

Kod Hegela život je prvi oblik u kojem je supstanca pojmljena kao subjekt i tako je prvo otjelovljenje slobode. Smisao života čovjeka u povijesnom svijetu gdje se smrt proizvodi, jer se ‘biva usmrćen’ je upravo ono prema čemu filozofija ne može biti ravnodušna. Odatle taj pokušaj suvremenog prevladavanja tradicionalne metafizike i poricanje prioriteta kartezijanskog cogita a time onda i svih filozofija koje iz njega proizilaze dakle prevladavanje cogita kao primarne istine, ali na način da je tu riječ o kritici metafizike koja je cogitu u osnovi, a ne kritici cogita samoga.

Tako imamo jedan zahvat koji ne podrazumijeva samo odbacivanje i destrukciju filozofije cogita već i njegovo vraćanje na ontološki nivo koji mu stvarno i pripada i to točno u onoj mjeri u kojoj Descartesu problem predstavlja ne ono ‘ja mislim’, već ono ‘ja jesam’ kao što se uostalom vidi iz Descartesova slijeda koji od egzistencije ega vodi ka egzistenciji Boga i ka egzistenciji svijeta.

Descartes je vjerovao, da ga je apsolutna izvjesnost cogita oslobodila toga, da postavi problem ontološkog smisla ‘sum’ odnosno Descartes je zanemario pitanje o bitku zato što je stekao mišljenje da je sa apsolutnom izvjesnosću samog cogita oslobođen pitanja o smislu bitka bića. Prema Heideggerovoj analizi cogito pripada prvoj epohi koja svijet određuje kao ‘sliku’.

 Zato kod Grka nije bilo cogita, čovjek nije promatrao svijet, čovjek je bio onaj kojeg biće promatra i on ne želi reći, da za stare Grke nije postojao čovjek, nego baš naprotiv on ima svoju bit i svoj zadatak. Sa druge pak strane, cogito pripada jednom dobu naime dobu slike svijeta, svijeta kao slike i kao predstave. Danas taj put pratimo u tom smislu da kazujemo, da je zahtjev doba znanosti da zagospodari bićem kao cjelinom posljedica samopredstavljanja čovjeka u scenariju njegovih vlastitih predstava.

ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php

http://blog.dnevnik.hr/prokleta-od-daljina