PROSLOV

 Paragrafi knjige “Kozmologija i filozofija” najveći su dio dizertacije koju sam obranio u Sarajevu 1989. godine. Od tada su, dakle, protekla skoro tri desetljeća lutanja od mila do nedraga, da bi na koncu bila realizirana moja “Kozmologija” u cijelom njenom opsegu.

 Iz ovih natuknica o znanosti i metafizici vidi se, da su osnovne teze moje kozmologije već bile formulirane tada, a tijekom vremena i uz dobru fortune, nastalo je veliko djelo koje je danas dostupno cijenjenom čitateljstvu na uvid i ocjenu. Možda je ovdje potrebito posebno istaknuti, da se iz ovog rada daju razabrati mnoga pitanja koja autora tište i danas pored jednog velikog osjećaja beznađa koji je pritiskao mnoge neposredno pred ratnu kalvariju kod nas. Utoliko ovi paragrafi vjerno svjedoče o dubini i snazi tog osjećaja ništenja svega ljudskog u ratnoj katastrofi koja je vladala našim prostorima za dugo vremena. Međutim, ostala su mnoga pitanja na koja je autor trebao odgovoriti pa je tako nastao opus koji sažima vlastita iskustva u vremenu rata i vremenu poraća uz teoretska raspravljanja o osnovnim metafizičkim pitanjima.

• PARAGRAF 1

 Metafizika problema pristupa kritički utoliko što je svjesna svojim samim fenomenima datih granica. Metafizičke problem, ukoliko oni izrastaju na samim fenomenima, poznaje već svaka pozitivna znanost. Važenje aksioma u matematici metafizički je problem. Oni se ne daju dokazati, a ni njihova evidencija nije samostalna, nego je posredovana očiglednošću teorema koji na njima počivaju. Granični problemi fizike, pitanja, prostora, vremena, materije, kretanja, fizikalnih zakona - u biti su metafizički problemi. Ništa manje od toga nije zagonetka živog. Posebni uvid determinacije tog živog ne može biti niti kauzalni niti antropomorfno finalni, već se usteže svakom našem poimanju sačinjavajući tako jedan, zapravo, metafizički problem. S obzirom na posljednje svoje fundamente, sve su znanosti pune graničnih pitanja. Za znanost je prednost što se u svom napredovanju može uglavnom ne obazirati na svoje temelje i pretpostavke, a filozofija to pak ne može.

 Najupadljivije i od najvećeg dosega je otkriće onog metafizickog na tlu spoznajne teorije. Hartmann je prilično opsežno pristupio ovom problemu u svojim Osnovnim crtama jedne metafizike spoznaje i u Prilogu zasnivanja ontologije.

 Novokantovski kriticizam je uvjeren, da kritika spoznaje može nadomjestiti metafiziku, u tom pogledu on se poziva na Kanta za kojeg se onda vjeruje, da je kritikom uma obračunao sa starom metafizikom i ujedno time odstranio svaku mogućnot metafizike kao znanosti. Hartmannovo glavno nastojanje ide upravo u suprotnom pravcu postavljajući pitanja o pojmu 'stvari po sebi'. Upravo preko znanosti i razumijevanje njenog idealnog sadržaja bit će, kako pokazuje Hartmann, moguće indirektno doći do zaključka o karakteru idealnog bitka.

 Matemtičaru je pojam idealnog bitka nepoznat, jer ovaj otkriva i izrađuje samo filozofija. Tako idealni bitak svagda izmiče svijesti skrivajući se, paradoksalno, iza onih njenih tvorbi koje ga za svijest jedino i otkrivaju. Dok naš realni bitak sudbinski pogađa, idealni nam bitak uvijek ostavlja slobodu, da mi njega pogađamo i otkrivamo, iako moramo biti svjesni kako on za nas ostaje načelno neuhvatljiv.

• PARAGRAF 2

 Ovaj rad prvotno je bio zamišljen kao ispitivanje racionalističkih pretpostavki suvremene znanosti i filozofije te je bio skiciran jednim nedovoljno preciznim naslovom filozofske pretpostavke suvremene znanosti kojim se htjelo ukazati na jednu gotovo pet stoljeća dugu razvojnu liniju. Taj razvojni tok mišljenja, predstavljen upravo kao jedan agregat filozofskih, zofskih, znanstveno-teoretskih i specijalno-znanstvenih pothvata od samog je početka pokazivao jedan te isti svoj habitus u svim područjima i pitanjima, od onih najapstraktnijih teoretskih do najpraktičnijih i najaktualnijih, jedan te isti svoj unutrašnji sadržaj te je, tako reći kao datum privilegijatum proslijeden do danas u filozofiji i znanosti kao svojevrsnim derivacijama novovjekovnog mišljenja koje počinje Descartesom.

 To ispitivanje je prvotno započelo na nekim centralnim točkama suvremene filozofije, ukoliko je ona obnavljala kartezijanski filozofski ideal konstitucije jednog definitivnog filozofoskog sustava ovdje pojmljenog konstitutivnim produktom spoznajnoga uma, naime, ukoliko je ona obnavljala formalno-logičnu snagu uma i tvornost logične nužnosti u najvišoj stvarnoj spoznaji čovjeka.Tako se i pokazalo da suvremena filozofija u nekim bitnim i za nju presudnim momentima nije drugo do filozofija čistog formalnog uma koji kani otkriti istinu na putovima svoje logične nužnosti i koji čisto logičnim konstruktivnim putom do te istine ili dolazi, kao što je to slučaj sa svim specijalnim znanostima ili pak tu istinu u njenoj potpunoj hipostaziranoj slobodi spram svih životno konkretnih i praktično povijesnih sadržaja, promašuje i u tom ili-ili rasponu odvija se sva dramatska situacija spoznaje ove filozofije.

 Ona ili tu istinu dohvaća razumom koji se razum onda čisto misaonom svojom funkcijom odjeljuje i osamostaljuje spram svakog povijesnog sadržaja ili uopcće svakog iskustvenog te u svojoj slobodi sada nastoji na samorazmatranju i eksplikaciji sama sebe te je onda i upućen na istinu sama sebe kao istinu jedne izvanvremene zbilje ili je pak tako postavljena i proizvedena izvanvremena istina, kao istina sub specie aeternitatis, istina u sebi i za sebe, ono što apsolutni um, oslobođen svake povijesne determinacije, kani spoznati, ali dakako, nikada u njenoj apsolutnosti i moći, jer je ona naime Bog te je svo zadovoljstvo naše spoznaje, da se toj istini približavamo. Tako je suvremena filozofija, egzistirajući na jedinstvenoj pretpostavci klasičnog perioda novovjekovnog mišljenja od Descartesa nadalje, obnovila jedno staro filozofsko pitanje, naime Aristotelovo pitanje o božanskom, samostalnom, vječnom i nepokretnom bitku.