Kalendar događanja

Član wendy.tanja

Upisao:

wendy.tanja

OBJAVLJENO:

PROČITANO

301

PUTA

OD 14.01.2018.

O ILUZIJAMA..DO KRAJA..

Nikako da uvidite najočigledniju činjenicu: vaš najskriveniji osječaj Ja Jesam ni na koji način nije povezan s onim što se dogada u vašem životu, ni na koji način nije povezan sa sadržajem. Osjećaj Ja Jesam sjedinjen je sa Sadašnjim trenutkom. Uvijek ostaje isti. U djetinjstvu i starosti, u zdravlju ili bolesti, u uspjehu ili neuspjehu, Ja Jesam – prostor Sadašnjeg trenutka – na svojoj najdubljoj razini uvijek ostaje nepromjenjiv. Često ga pogrešno smatramo sadržajem i stoga ]a Jesam ili Sadašnji trenutak doživljavate samo blijedo i neizravng kroz sadržaj svog života. Drugim riječima: vaš osjećaj postojanja zamagljuju okolnosti, bujica razmišljanja i mnoštvo stvari ovog svijeta. Sadašnji trenutak biva zarnagljen vremenom.

I zato zaboravljate da ste ukorijenjeni u Postojanju, zaboravljate svoju božansku stvarnost i izgublli ste se u svijetu. Kad ljudska bića zaborave tko su, pojavljuje se zbunjenost, bijes, depresija, nasilje i sukobi.

No, kako je samo lako prisjetiti se istine i tako se vratiti svom domu: ja se ne svodim na svoje misli, emocije, osjetilne opažaje i iskustva. Ja se ne mogu svesti na sadržaj svog života. ]a jesam život,  ja jesam prostor u kojemu se sve dogada. ]a jesam svijest,  ja jesam Sadašnji trenutak. Ja Jesam.

Iluzija vjerovanja

Vjerovati znaci NEZNATI. Ne znati ništa o tome u što vjerujete,jer da znate, tada ne bi imali potrebu vjerovati,tada bi znali.

Primjerice,vi vjerujete da čete sutra umrijeti,što drugim riječima znači da postoji nada,sumnja da možda nećete. A kad bi znali da ćete sutra umrijeti, tad nema mjesta sumnji. Kad bi znali da ćete sutra umrijeti, znajte da od tog trenutka više ništa ne bi bilo isto. To je ta razlika VJEROVATI i ZNATI. Kad znate, više ništa nije isto.

Iluzija sreće

Sreća je naše prirodno stanje, sreća se nalazi u nama, a ne izvan nas, tako da traženje sreće u događajima, okolini, posjedovanju određenih stvari, novcu, partneru ….jest udaljavanje od sreće. Kako nešto što je u nama, pronaći izvan nas?

Sve što današnje čovječanstvo radi, svaka osoba na ovoj planeti, čini s ciljem postizanja stanja sreće. Bilo da ide na posao, bavi se sportom, raznim hobijima, sve radimo s istim ciljem: da budemo sretni. Idemo na posao da bismo zaradili novac, kad zaradimo novac kupujemo stvari koje smo željeli, ispunjavanjem želje, odnosno posjedovanjem stvari koju smo željeli, postižemo stanje sreće.

No, gdje se rađa ta sreća, gdje je osjećamo, dali je osjećamo u novom kompjutoru, autu, partneru, novoj kući … ili je osjećamo u nama? Kako smo već prije ukazali, sve što radimo, radimo s istim krajnjim ciljem, ciljem postizanja stanja sreće. No kako smo izmanipulirani, kontrolirani strahovima, sreću koja se nalazi u nama, tražimo izvan nas: tražimo je u događajima, postignućima, stvarima, itd. No zaboravljamo, pronašli mi sreću, odnosno postigli mi stanje sreće novim i bolje plaćenim poslom, autom, osvojenom medaljom ….. sreću ćemo uvijek osjećati u nama, a ne u postignućima ili stvarima koje ćemo posjedovati.

Za sreću treba jako malo, odnosno ništa, no kako smo izmanipulirani, dostizanje stanja sreće za većinu ljudi je noćna mora. Neki rade dva, pa čak tri i više posla kako bi zarađenim novcem, ispunjavanjem normi,želja ( novi auto, kuća, vikendica, plazma, mobitel…) postigli stanje sreće. No to je čista iluzija, ganjanje sjenki. Trendovi se iz dana u dan mijenjaju, novi ljepši automobili, kuća sa bazenom, veća jahta, 3D TV ……. Naši apetiti sve više i više rastu, treba nam sve više kako bismo postigli stanje sreće, odnosno moramo raditi sve više da bismo zaradili što više a zatim sa tim novcem kupili stvari koje nas čine sretnima. Odnosno kupili stvari pomoću kojih ćemo postići stanje sreće, sreće koja se nalazi u nama a ne u stvarima.

Ali moramo biti svjesni: sve što nas usrećuje, može nas i unesrećiti.

Novi automobil nas može usrećiti, ali kad se nešto potrga, razbijemo ga, ili nam ga ukradu, može nas i jako unesrećiti. Tako je sa svime, bilo da se radi o auto, mobitelu, kući, djevojci/dečku …. Auto možemo razbiti, mobitel možemo izgubiti, kuća nam se može zapaliti, djevojka/dečko nas može prevariti, ostaviti….

Traženje sreće van nas samih, je patnja. Patimo zbog ne imanja auta, patimo zbog potrganog auta. Patimo zbog toga što nemamo partnera, patimo zbog toga što nas je partner ostavio. Ili jednostavno rečeno, patimo zbog ne postignutih, nametnutih normi. A kad ih postignemo, onda patimo zbog njihova gubitka.

Jedna od najvažnijih stvari u postizanju stalnog stanja sreće, jest SADAŠNJI TRENUTAK. SADA. Ne možemo biti sretni jučer ili sutra, sretni možemo biti samo SADA, jer SADA je jedino što i postoji. Sve što nam se dogodilo i sve što će nam se dogoditi, dogodilo se, odnosno dogodit će se SADA. Sadašnji trenutak je vječno sada, sada u kojem mi živimo.

No većina ljudi, odnosno čitavo čovječanstvo, živi sve samo ne sadašnji trenutak. Sada, ne postoje problemi. Problemi, odnosno negativne misli, postoje samo ako živimo okrenuti prema onom što je bilo ili što bude. Pošto većina ljudi živi u onom što je bilo, ili što bude, jedini način za postizanje sreće pronalaze u materijalnom, u onom što su postigli/kupili, odnosno što će postići/kupiti.

Kad živimo u onom što je bilo, ili što bude, živimo u iluziji vjerovanja, no najstrašnije je to što nas te iluzije najčešće i povrijede. Kad se stvari ne dese na način na koji smo ih mi predvidjeli, a predvidjeli smo ih na temelju iluzija prošlosti, tada ne postižemo stanje sreće, već razočarani ne postizanjem određenog cilja, normi, usmjereni na ono što je bilo ili što bude, odaljeni od sadašnjeg trenutka postižemo stanje razočarenja, depresije.

Želite li biti sretni? Neprekidna sreća je neuzrokovana. Prava sreća je neuzrokovana. Vi me ne možete učiniti sretnim. Vi niste moja sreća. Pitajte probuđenu osobu: “Zašto ste sretni”, i reći će vam: “Zašto ne?”

Sreća je naše prirodno stanje. Sreća je prirodno stanje male djece kojima Kraljevstvo pripada dok nisu zagađena i zatrovana glupošću našeg društva. Ne morate činiti ništa kako biste postigli sreću, jer se sreća ne može postići. Zna li itko zašto? Zato jer je već posjedujemo. Kako možete postići ono što već posjedujete? Zašto je onda ne osjećate? Zato što nešto morate odbaciti. Morate odbaciti svoje iluzije. Ne morate dodati ništa kako biste bili sretni, morate nešto odbaciti. Život je lak, život je radostan. Teške su samo vaše iluzije, težnje, pohlepa, nastojanja. Znate li od kuda dolaze te stvari? Iz poistovjećivanja sa svakakvim etiketama, mislima, vjerovanjima!

Iluzija slobode

Dali je današnje čovječanstvo slobodno, dali smo mi kao pojedinac slobodni? Svi oni koji odgovaraju sa DA, nažalost žive u velikoj zabludi, stvorenoj iluziji slobode.

Što je to sloboda? Kada bih rekao da 99% čovječanstva nema točan odgovor na ovo pitanje, možda bi izgledalo nevjerojatno, no nažalost to su činjenice, 99% stanovnika ove planete ne znaju što je sloboda, odnosno imaju iskrivljene poglede na shvaćanje slobode, tako da ono što je suprotno slobodi, smatraju slobodom.

Sloboda je sloboda, ne postoji alternativa slobodi, ili smo slobodni ili nismo. Danas smo slobodni onoliko koliko nam to dozvoljavaju zakoni, bilo religijski, sustava ili neki drugi, onoliko koliko nam to dozvoljavaju strahovi. Danas sloboda ne postoji, mi smo rođeni kao robovi, i umiremo kao robovi a da toga nismo niti svjesni. Pošto živimo u nametnutoj iluziji slobode, protiv ropstva se ne možemo niti boriti, pobuniti, jer kako ćemo se pobuniti ako vjerujemo da smo slobodni.

Kako tražiti, zahtijevati slobodu za svaku osobu na ovoj planeti, ako vjerujemo da je svaka osoba slobodna? U koliko postoje zakoni, propisi, pravila, u tome slučaju SLOBODA ne postoji. U tom slučaju mi smo robovi, zatvorenici okovani zakonima/propisima/odredbama …itd. Danas je zakonom propisano skoro pa sve, točno se znade što smijete a što ne smijete, odnosno do koje mjere ste slobodni.

Biti slobodan znači raditi što te volja do onog trenutka kada svojom slobodom, ne narušavaš/ukidaš tuđe slobode. Biti slobodan podrazumijeva izbor, da sami određujemo na koji ćemo način živjeti, naravno do one mjere do kada svojim izborom, slobodom ne ugrožavamo, odnosno ukidamo tuđu slobodu, izbor. Strah je suprotnost slobodi, izboru. Ako živimo u strahu (sram, ljubomora, mržnja, zavist, ismijavanje..), znači da nismo slobodni, naša sloboda je ograničena strahovima, o tome tko će što reći, misliti, pričati o nama. U tom slučaju sloboda ne postoji, pošto funkcioniramo u okvirima straha koje trenutno osjećamo.

Izbor podrazumijeva visoko stanje svijesti. Da bismo učinili izbor, prvo moramo posjedovati informaciju, informacija stvara znanje, znanje podiže razinu svijesti, a svijest se diže iznad strahova i omogućuje izbor, činom izbora dolazimo do spoznaje mogućnosti izbora, i samim time se dižemo iznad programiranih vjerovanja, uvjerenja, strahova. Spoznajom izbora, naši izbori postaju naši a ne tek programi uvjetovani strahom.

Istinski slobodni možemo biti  kada poštujemo i volimo sebe, međutim čovječanstvu, i na kolektivnoj i na individualnoj razini, to dosta teško polazi za rukom. Kao posljedica toga, tu antipatiju, čak mržnju prema sebi, duhovni rak u

nama samima, projiciramo u svijet. Unutarnji kaos tako postaje vanjski kaos o kojem slušamo na vijestima. Neki od najagresivnijih ljudi koje sam sreo bili su oni koji nisu imali nimalo ljubavi i poštovanja prema sebi. Promijenimo li svoje misli i stavove, promijenit će se i život na ovoj planeti. Iscjeljujući sebe, iscjeljujemo svijet.

Iluzija straha

Razmislite o sljedećem ključnom aspektu ljudskog postojanja, nečemu što nam se ne može oduzeti: danas je prvi dan ostatka naše vječnosti, a Izvor svega toga posjeduje ljubav za sve nas: neopisivu i vječnu. Kada se ponovno povežemo sa svojim razinama koje nisu podložne ometajućim vibracijama, počinjemo osjećati tu nevjerojatnu ljubav i emitirati je u ovaj fizički svijet. Kada se povezete s tom ljubavi, ljubavi bez osuđivanja i uvjeta, strah i krivnja jednostavno prestaju postojati. Tada znate da se nemate čega bojati. Strah je naša vlastita kreacija, a naš um i srce imaju moć da ga unište. Čuo sam kako je netko rekao da je strah ključan za naše preživljavanje zato što nas sprečava da, na primjer, prelazeći ulicu izletimo pred automobil ili da skočimo u kavez s lavovima. Međutim, strah i svjesnost nisu jedno te isto. Ne trebate se bojati da biste znali posljedice nekog čina i izbjegli te posljedice. Štoviše, strah je često uzrok neugodnih događaja, a ne zaštita od njih.

Iskorištavanje straha i manipulacija njime omogućila je ljudima  da dovode razne države u sukob na način da im iznesu (često izmišljene) agresivne namjere jedne zemlje prema drugoj. Svaka zemlja iz straha od onoga što druga zemlja planira ili navodno planira učiniti poduzima energične korake. Svaka misli: „Moramo ih uništiti prije nego što oni unište nas.” „Prvi započnite kontranapad”, kao što je jedan nogometni trener znao govoriti. Rat je najvećim dije- lom fizička manifestacija straha. Strah je suprotnost ljubavi, poštovanja i povjerenja – zaštitnika od rata i nesklada. Uklonimo li strah u sebi, uklonili smo svoj doprinos strahu u svijetu. A uklanjanje straha iz svijeta uklanja rat i nesklad. Još jedanput, stvar počinje s nama. Strah je nedjeljivo povezan s manjkom osjećaja vlastite vrijednosti i samopoštovanja. Sve troje posljedica je toga što potvrdu da smo u redu tražimo izvan sebe.

Razlog zbog kojeg većina ljudi kaže da ne mogu govoriti u javnosti je strah. A strah proizlazi iz brige oko toga što će publika o njima misliti. U publici traže potvrdu da je ono što govore i rade ispravno i strahuju od ljudi koji će odbaciti ono što govore ili će ih smatrati budalama. Stavite budućeg javnog govornika u praznu prostoriju ili među pouzdane članove obitelji i prijatelje i bit će dobar u izražavanju svojih gledišta. Stavite ga pred publiku i jedva će govoriti zbog nesigurnosti i nedostatka samopouzdanja.

Kada se počnete povezivati s pravom prirodom ljudskog bića i razumijevati tu prirodu, potvrde da ste ispravan čovjek počet ćete tražiti u sebi. Nije bitno što ljudi  vama misle i govore. Imaju pravo misliti što žele – a imate i vi. Jedina osoba koju morate uvjeriti da je ono što radite ispravno ste vi sami. Naravno, treba čuti sva stajališta i informacije, međutim ako ste usklađeni s tim tokom intuicije s viših razina vašeg postojanja, vi i samo vi ćete znati što je za vas ispravno

činiti i govoriti. Jednom kada to shvatite i živite, više nećete stajati pred publikom zabrinuti zbog toga što će ljudi misliti, jer ćete prihvaćati da imaju potpuno pravo da se s vama ne slažu. Tada ćete znati da je ono što je doista važno ono što o sebi mislite. Možda najučinkovitiji oblik gušenja informacija je sam strah onih koji razmišljaju

drukčije od statusa quo, ali se boje progovoriti i prenijeti drugima ono što znaju i osjećaju. Vrijeme je da tomu dođe kraj. Mnogi ljudi mi govore da se boje za moju sigurnost zbog „sila” koje kritiziram i raskrinkavam u ovoj knjizi i u Pobuni robota, kao i zbog onoga što govorim u medijima na predavačkim turnejama. Mogu iskreno reći da, ruku na srce, ja ne osjećam taj strah. Nastojim izbjegavati nepotrebnu gnjavažu koja će utjecati na moju sposobnost

prenošenja svojih saznanja široj publici, međutim kada vjerujem u neku stvar i u to da ju treba prenijeti drugima, ne bojim se posljedica. Kao prvo, osjećam se izuzetno zaštićenim na način koji ne mogu opisati riječima, a kao drugo, što je najgore što mi se može dogoditi? Da moje vječno jastvo napusti ovu fizičku ljusku i prijeđe u drugi,

paralelni svijet, drugu valnu dužinu stvarnosti. To mi ne zvuči previše loše. Imao sam tu blagodat da sam u Velikoj Britaniji godinama bio podvrgnut intenzivnom i jedno vrijeme stalnom ismijavanju. Bilo mi je nemoguće prošetati ulicom, praktički bilo gdje otići, a da netko u mene ne upire prstom, viče na mene ili mi se smije. To je prestalo, no i dandanas je prisutno kod onih koji su bez razmišljanja i bez pitanja

prihvatili ono što mediji govore o stvarima za koje se zalažem. Ta su mi iskustva pokazala da golema većina vlastite umove prepušta drugima i, što je na osobnoj razini

najvažnije, da vas nitko ne može zaustaviti, bez obzira na to što ljudi govore o vama ili kako se prema vama odnose, ako se ne date zastrašiti i ako samopouzdanje tražite u sebi, a ne u drugima. Od kakve je važnosti što drugi misle o vama? Ljudi cijelo vrijeme mijenjaju svoja mišljenja i ako se neprestano nastojimo prilagoditi prevladavajućim uvjerenjima, samo postajemo klonovi tuđih mišljenja – često programiranih mišljenja – umjesto da budemo vladari vlastitog srca, uma i sudbine. Ne postoji ništa čega bismo se trebali bojati.

Iluzija krivnje

Kada na vikend-radionicama koje priređujem govorimo o krivnji, nikada me ne prestanu iznenađivati divni ljudi preda mnom koji na dirljiv način govore o krivnji koju osjećaju. Prekrasne duše koje zrače toplinom i ljubavlju ponekad razotkrivaju čitav život unutarnjeg previranja i emocionalne boli uzrokovane krivnjom. Krivnja uništava njihove živote i strašno je destruktivna za osjećaj vlastite vrijednosti i tok intuitivnih energija iz viših domena. Krivnja je, kao i strah, tvorevina čija je svrha kontrola.

Međutim, ponavljam, kada analizirate ono što nas tjera da osjećamo krivnju, vidite da su to programirane „vrijednosti” koje najvećim dijelom potječu iz generacija koje su daleko iza nas. Diljem svijeta postoje rimokatolički svećenici sa seksualnim porivima koje nastoje potisnuti te zbog tih prirodnih poriva osjećaju krivnju, što njihove dane ispunjava duševnim bolima. Znate li zašto su prisiljeni prolaziti kroz tu besmislicu? Zato što je jedan papa 1074. godine odlučio da svećenstvo treba živjeti u celibatu. Seks i partnerske veze možda su najstrašnije od svih nebrojenih sredstava za izazivanje krivnje. Ako je čovjek imao seksualno iskustvo s nekim tko nije njegov službeni partner osjeća se krivim, a ako se to pročuje društvo koje je programirano da bez pitanja preuzima naslijeđene „vrijednosti” tjera ga da se još više osjeća krivim. Čime bi tabloidi svakog dana punili stranice da ne osuđuju moral bogatih i slavnih?

I koliko je kvalitetnih ljudi, koji svijetu imaju mnogo za ponuditi, uništeno takvim „ekspozeima” u novinama koje ne bi znale što je moral ni da ih pogodi ravno u lice? No, čekajte malo. Tko je rekao da je izražavanje ljubavi za drugo ljudsko biće (još jedan aspekt nas samih) pogrešno, osim ako se radi o službenom partneru? Jeste li to odlučili vi? Momak na ulici? Tko? Religija je to odlučila, prije više tisuća godina, kao što objašnjavam u Pobuni robota. A tko ili što upravlja religijom? Dok su odlučivali tom obliku „moralnosti”, ti isti ljudi također su gorljivo tvrdili da je Zemlja ravna i da je Jeruzalem središte svemira. Unatoč tome, mi i dalje osuđujemo sebe i druge te se ili osjećamo krivima ili tjeramo druge da se osjećaju krivima na temelju toga što su odlučili ljudi prije više tisuća godina. To je jednostavno suludo.

Tko je vlasnik vašeg tijela? Vi ili netko drugi? Tko je vlasnik vaših osjećaja i vašeg duhovnog jastva? Vi ili netko drugi? Prihvatite li gore spomenuto nametanje, odgovor glasi – „netko drugi”. Dopuštate im da vam nameću obrasce razmišljanja i ponašanja koji vam, ako im se opirete, stvaraju strašnu krivnju. Područje ljubavi, seksa  odnosa minsko je polje krivnje koje mnoge ljude sprečava da se povezu sa svojim pravim i cjelovitim jastvom. Pogledamo li što se nalazi iza riječi i klišeja koji okružuju odnose, ne nalazimo ljubav. Nalazimo jednu vrstu posjedovanja. Volim te, dakle posjedujem te. No, što je prava ljubav? To je ljubav koja je beskrajna, koja ne osuđuje i ne postavlja uvjete, to je ljubav kada osobu volimo zbog toga što ona jest, a ne ono što mi tražimo da bude ako želi da je volimo. To je ljubav kada nekoga volimo tolik

da želimo da iskusi koja god iskustva su mu potrebna da bi se razvijao, napredovao i ostvario ono zbog čega je ovdje. Tada nemamo želju posjedovati drugo ljudsko biće, želimo ga samo voljeti. Koliko ljudi može iskreno reći da nekoga na taj način voli? Ne govorim da ne trebamo poštivati osjećaje partnera. Naravno da trebamo, međutim i mi imamo osjećaje i životni plan za iskustva, služenje svijetu i razvoj. Kada pogledate što ljude tjera da osjećaju emocionalnu bol zbog seksa i odnosa, to je najvećim dijelom rezultat programiranja. Nema veze s onim stoje ispravno ili pogrešno. Sve je povezano s onime stoje društvo tijekom stotina godina isprogramiralo kao ispravno ili pogrešno.

Rodi li se osoba u krutom društvu koje potiskuje seks, kada njezin partner počne izražavati fizičku ljubav prema nekom drugom, osoba će se osjetiti emocionalno ugroženom, premda se ljubav koju je njezin partner osjećao prema njoj nije smanjila ili se čak povećala. Međutim, da se ta ista osoba rodila u društvu koje je puno ljubavi i koje je seksualno otvoreno, u kojem je međusobno izražavanje fizičke ljubavi jednako prirodno kao i more ili nebo, u potpuno istim okolnostima neće se pojaviti ista emocionalna bol. Seks je, duboko sam uvjeren, pretvoren u oblik potiskivanja, kontrole i ograničavanja. A glavni faktor za postizanje sve tri stvari je krivnja. Nadalje, ako se smanji snaga korijenske (seksualne) čakre, tada ne apsorbiramo dovoljno energije za ostvarivanje svog punog potencijala. To utječe na naš životni vijek i kreativnost.

S jedne strane, seks se predstavlja, zahvaljujući utjecaju religije, kao nešto grešno i prljavo, a s druge strane je za mnoge postao isključivo fizičko iskustvo, sredstvo za oslobađanje fizičkih želja i frustracija. Po mom mišljenju, oboje je nakarada onoga što seks doista jest. Doista bih volio naglasiti da postoji ogromna razlika između seksa (fizičkog) i duhovne ljubavi (fizičke i duhovne). Čin duhovne ljubavi eksplozija je duhovne energije. To je višedimenzijski izraz duhovne, emocionalne i fizičke ljubavi i sve te energije se stvaraju i sjedinjuju na način da pozitivno utječu na oba uključena pojedinca i na Zemlju. Duhovna ljubav između dvoje ljudi pozitivan je doprinos svijetu zbog obrasca ljubavi i misli koji proizvodi. Dakle, zašto bi se zbog tog osjećali krivima? Neke istočne filozofije prihvaćaju tu istinu

i njihovi pogledi na seks i na odnose znatno su drukčiji od zapadnih verzija koje su, kao što sam vidio u groznoj publikaciji britanskog Ureda za zdravstveno obrazovanje (Health Education Authority)1, seks pretvorile u duhovni ekvivalent umjetne

oplodnje.

U trenutku orgazma naše fizičke, emocionalne, mentalne i duhovne razine postaju Jedno i mi postajemo Jedno s našim najvišim potencijalom. Svi naši energetski centri tada su širom otvoreni. Ako je namjera duhovna i zasnovana na ljubavi, to je trenutak kada se možemo povezati i osjetiti blaženstvo tog iskustva. Međutim, kao i kod svega, postoji loša strana toga kada je namjera negativna. U tim okolnostima orgazam otvara naše energetske centre za zlonamjernu svijest s nižih vibracija i to je, čini mi se, razlog zbog kojeg mnogi mračni ezoterijski obredi uključuju iskustvo seksa i orgazma. Svaki puta kad pogledam nešto što nam pomaže da se nanovo povežemo sa svojim najvišim potencijalom – bila to seksualna ljubav, ljubav prema sebi ili slobodan protok informacija – otkrivam da je to, sračunatom namjerom s razine Zatvorskih Čuvara, iskrivljeno i izmanipulirano. Naš pogled na seks i na odnose ogledni je primjer: u kolektivnom ljudskom umu on stvara plimne valove krivnje. Toj temi posvetit ću jednu od svojih sljedećih knjiga. I opet, trebamo slijediti intuiciju.

Osjećamo li kao ispravno izražavati fizičku ljubav prema nekome, tko god to mogao biti? Vaš um će vam možda, u sve većoj panici, vikati „krivnja”. Međutim, što govori vaš osjećajni centar, vaše srce? Ako u srcu osjećate da je to najprirodnija stvar na svijetu, što bi u tome moglo biti loše? Moguće je voljeti više od jedne osobe istovremeno. Moguće je, na mnogo različitih načina, istovremeno voljeti sve ljude i sve oblike života. Moguće je voljeti i one koji vole nas i one koji nas mrze. Zašto govorimo da svi trebamo voljeti sve kako bi izgradili bolji svijet, a osjećamo krivnju u situacijama kada su uključena naša tijela? Sve je to krajnje proturječno. Naposljetku, tijelo je samo nosilac našeg vječnog jastva. Veličanstven nosilac, da, i naš produžetak dok se nalazimo u inkarnaciji, međutim ono je svejedno nosilac, a ne vječno jastvo.

Ne radi se o tome da zazivam društvo slobodne ljubavi, „kuća je otvorena, svi su pozvani”. Na pojedincu je da vidi što mu govori njegovo srce i intuicija te da odluči. Ako ljudi žele živjeti zajedno i nemati seksualna iskustva s nikim drugim, izvrsno, divno, fantastično. Međutim, dok oni imaju pravo donijeti odluku, sukladno tome što misle da je ispravno za njih – drugi imaju jednako pravo donijeti drukčiju odluku. Ne radi se o tome da je odluka bolja ili lošija, samo je različita. Dakle, nema razloga da osjećamo krivnju ni opravdanja za nametanje krivnje od strane onih koji žele da se svi drugi prilagode njihovom pogledu na ćudoređe.

Društvo od nas traži da se osjećamo krivima zbog poprilično mnogo stvari. Pamtimo kako smo se odnosili prema svojim roditeljima. Osjećamo krivnju ako u svojim životima nismo postigli ono što su naši roditelji željeli. Smatramo da smo ih iznevjerili. Možda osjećamo krivnju zbog toga kako smo se odnosili prema svojoj djeci ili drugima koje volimo. Osjećamo se krivima ako mnogo radimo i nismo dovoljno sa svojom obitelji. Osjećamo se krivima ako ne radimo dovoljno i ne možemo svojoj djeci priuštiti stvari koje su programirani željeti. Navedite što bilo, i netko će, negdje, zbog toga osjećati krivnju.

Dosta!

 

Strah i krivnja su tu da nas kontroliraju, da nas podijele, da nas umanje i da nas ograniče. Otpustimo ih. Te se stvari moraju promatrati iz mnogo šire, duhovne perspektive.

Prije svega, mi izabiremo gdje ćemo se i s kime inkarnirati. Biramo svoje roditelje i oni biraju nas. Umjesto da se držimo krivnje i ogorčenja zbog, kako nam se čini, nesretnog djetinjstva, ili zato što smo iznevjerili svoje roditelje, upitajmo se zašto smo izabrali ta iskustva i zašto su ih izabrali naši roditelji. Što je to što bi se trebalo iznjedriti, za sve strane, iz te interakcije ljudi? Koja je njezina svrha?

Moj mi je otac zadavao nevolje i na mentalnoj i na emocionalnoj razini, međutim to se iskustvo pokazalo ključnim za to da postignem mentalnu i emocionalnu čvrstoću koja mi je bila potrebna da izađem na kraj s onim što mi se događalo od 1990. godine. Iskustva koja su moja djeca i žena proživljavala zbog onoga što sam ja govorio i činio, na njih su imala jednak učinak. Kad iskustva koja su nam se u nekom trenutku činila užasna promotrimo s vremenskim odmakom, sa znanjem koje su nam donijele protekle godine, prepoznajemo ih kao darove koji su nam pomogli da prekinemo programiranje

plitkog, izmanipuliranog i površnog svijeta u koji smo se dah zarobiti. Nismo ovdje da bismo ispunjavali ambicije svojih roditelja. Ovdje smo da na najdjelotvorniji način služimo Planeti, da rastvorimo vrata zatvora i da ubrzamo ne samo vlastiti već i kolektivni razvoj. Isto tako, nismo ovdje da namećemo svoja uvjerenja i ambicije svojoj djeci. Nismo ovdje da bismo služili sustavu kojeg su stvorili manipulatori i koji zahtijeva da dan za danom radimo pod tuđom kontrolom i osjećamo se krivima ili manje vrijednima ukoliko to ne radimo. Niti smo tu da igramo materijalnu igru, dopuštajući da se osjećamo užasno zbog krivnje zato što svojoj djeci ne možemo priuštiti nešto što njihovi prijatelji možda imaju. Možemo im dati nešto što je neprocjenjivo. Možemo im pružiti svoju bezuvjetnu ljubav i možemo im pomoći da se povezu sa svojim najvišim potencijalom. To se ne može kupiti u prodavaonici s kompjuterskim igrama.

Još jedan oblik krivnje koji osjećaju ljudi koji se bude jest krivnja zbog toga što nemaju „savršene” misli pune ljubavi svo vrijeme i za sve. Tu prema sebi moramo biti blagi. U ovom neuravnoteženom svijetu događaju se neke strašne stvari i nismo imuni na osjećaje koje one privlače. Kada sam vidio Billa i Hillary Clinton kako pred

kamerama u Bijeloj kući sjede okruženi malom djecom i izvlače političku korist iznužasnog bombaškog napada u Oklahoma Cityju, mogu vam reći da nisam imao pretjerano lijepe misli. Niti sam imun na frustriranost kada me napadaju oni koji govore  „slobodi”. Ono što je bitno jest na koji se način s takvim osjećajima nosimo. To je bitno različito od toga da ih ne osjećamo. Da ih ne osjećamo, bili bismo roboti. Što smo otvoreniji za višu svijest, to nam je lakše misliti pozitivno, međutim evolucija je proces, i ako se osjećamo loše zato što se osjećamo loše, to će nas samo zadržavati na mjestu stvaranjem dodatne krivnje.

 

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

LISTOPAD...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član mkrmarmkrmar

    Laku noć svima

    03.10.2019. 21:53h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    ♥♥♫♥*♪♫♥♥♪♫

    01.10.2019. 11:53h
  • Član bglavacbglavac

    Hvala vanessa. Lp

    01.10.2019. 06:17h
  • Član vanessavanessa

    ♥*♪♫♥♥♥♫♥*♪♫♥♥♥♫

    30.09.2019. 14:09h
  • Član vanessavanessa

    Pozdrav Magicusu...mojim prvim virtualnim prijateljima***

    30.09.2019. 14:02h
  • Član iridairida

    hvala da si nam javio!

    20.09.2019. 20:52h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Hm...knjiga.

    20.09.2019. 20:45h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Razotkrivanje iluzija za koje vjerujemo da su stvarnost(1) ILUZIJA STVARNOSTI