Napisao dr. Joseph Varon,
Medicina će ili biti poziv ili neće biti ništa. Možemo ostati kotačići u stroju koji nagrađuje poslušnost iznad savjesti - ili ponovno preuzeti svoj poziv i stati uz pacijente kao iscjelitelji.
Kad sam bio mladi student medicine, svim sam srcem vjerovao da je medicina najviši poziv kojem ljudsko biće može odgovoriti. Nismo se školovali samo kako bismo stekli diplomu ili osigurali posao. Stupali smo u lozu, nasljeđujući tradiciju koja se proteže do Hipokrata, Galena, Vezalija, Oslera i bezbrojnih drugih koji su brigu o bolesnima smatrali svetim savezom. Svaki put kad bih ušao na odjel, osjećao sam se i nervozno i uzbuđeno, kao da ulazim u katedralu gdje su ljudsko tijelo i duh ogoljeni.
Pacijentovo povjerenje nije bila transakcija - to je bio dar, duboki čin ranjivosti. Biti dopušten u taj sveti prostor značilo je dobiti odgovornost veću od svega što sam poznavao. Nismo govorili jezikom "metrika usklađenosti" ili "pokazatelja kvalitete". Govorili smo o iscjeljenju, o služenju, o predanosti. Medicina nije bila karijera. Bila je to profesija, svrha, život utemeljen u nečemu dubljem od samog sebe.
Međutim, tijekom godina nešto se promijenilo. Ono što je nekoć bio poziv lišeno je duše. Preimenovano je, preoblikovana i reducirana sve dok jedva da nalikuje profesiji u koju sam ušao s takvom nadom. Medicina je danas poslovno poduzeće. Pacijenti su potrošači, liječnici su „pružatelji usluga“, a liječenje je potisnuto kodovima naplate, strahom od odgovornosti i gušećim teretom birokracije. Poziv je zamijenjen poslom, a posao se uvijek može napustiti. To me najviše proganja.
Pad zanimanja nije se dogodio preko noći. Bio je postupan, u početku gotovo neprimjetan, poput sporog curenja u trupu broda. Administratori su se množili sve dok nisu nadmašili liječnike. Osiguravajuća društva diktirala su koji su tretmani dopušteni, ne na temelju medicinske procjene već na temelju aktuarskih tablica.
Farmaceutske tvrtke pretvorile su istraživanje u marketing, zamaglivši granicu između znanstvenih otkrića i prodajne strategije. Bolnice su se transformirale u korporacije s izvršnim direktorima, odjelima za brendiranje i profitnim maržama koje moraju braniti.
Liječnički stol postao je računalni terminal, a pacijent više nije bio duša kojoj je potrebno iscjeljenje, već podatkovna točka koju treba kodirati i naplatiti. Čak je i jezik odavao transformaciju: pacijenti su postali „jedinice skrbi“, ishodi „dostavni proizvodi“, a klinička prosudba preimenovana je u „pridržavanje protokola“.
Ovo pražnjenje duše medicine doseglo je svoj najrazorniji vrhunac tijekom Covida. Bio je to trenutak koji je trebao probuditi najdublje instinkte naše struke. Neizvjesnost, strah i patnja ispunili su naše bolnice.
Upravo tada je poziv najvažniji. Liječnik bi trebao ući u vatru dok drugi bježe. Pa što smo vidjeli? Vrata zatvorena, klinike zatvorene, liječnici povučeni u svoje domove, čekajući da im birokrati i vladine agencije kažu što da rade. Protokoli su se provodili čak i kada su nanosili štetu. Neovisna misao je kažnjena. Neslaganje je ušutkano. I dok su pacijenti hvatali zrak, a obitelji molile za pomoć, previše liječnika nigdje nije bilo moguće pronaći.
Živo se sjećam tih ranih dana pandemije. U očima pacijenata bio je užas, ali i duboka zahvalnost kad bi vidjeli liječnika spremnog ući u sobu, dodirnuti ih, tretirati ih kao ljudska bića, a ne kao zaraze. Poziv medicine znači da kad svi ostali istrče, liječnik utrči unutra. Pa ipak, u tim mjesecima, samo su rijetki to učinili. Ostali su slijedili naredbe izdaleka, navodeći strah ili politiku kao opravdanje za izostanak. Covid je otkrio ono što sam dugo sumnjao: kada se medicina svede na posao, može biti napuštena. Ali kada je to poziv, ne može.
Ova kriza nije bila slučajnost. Njezini korijeni sežu desetljećima unatrag. Flexnerovo izvješće iz 1910. preoblikovalo je američku medicinu nabolje i nagore. S jedne strane, podiglo je znanstvene standarde i ukinulo škole ispod standarda. S druge strane, centraliziralo je kontrolu, čvršće vežući medicinu uz institucionalnu i vladinu moć. Model mentorstva naukovanja - gdje su studenti usvajali ne samo vještine već i etos - ustupio je mjesto industrijaliziranoj obuci. Umjesto da budu formirani kao iscjelitelji, studenti su oblikovani kao tehničari. Pamtili su protokole, ali nisu usvojili sveto povjerenje koje dolazi sa zvanjem.
Kako su godine prolazile, kultura medicinskog obrazovanja dodatno je nagrizala struku. Studenti su ulazili s idealizmom, ali su brzo bili zatrpani dugovima, iscrpljenošću i cinizmom. Dugi sati i neumoljivi pritisak možda su bili podnošljivi da su bili popraćeni istinskim mentorstvom, ali prečesto su specijalizanti učili da je poslušnost važnija od prosudbe, a usklađenost više od savjesti. Neovisno mišljenje je kažnjavano; znatiželja je gušena.
Do trenutka kada su mnogi mladi liječnici završili školovanje, vatra koja ih je dovela medicini bila je ugašena. Naučili su preživjeti, a ne služiti. Pitali su: „Kako da izdržim smjenu?“ a ne „Kako da izliječim ovog pacijenta?“ I tako je poziv izblijedio u sjećanju.
Korporatizacija zdravstva zapečatila je transformaciju. Većina liječnika danas nisu neovisni praktičari, već zaposlenici raširenih bolničkih sustava. Njihova odanost više nije pacijentu u krevetu, već poslodavcu koji im isplaćuje plaću.
Kada se pojave sukobi - a doista se događaju - liječnici su prisiljeni služiti sustavu, a ne pojedincu. Mjerni podaci dominiraju njihovim danom. Liječnici provode više vremena unoseći bilješke u elektroničke medicinske kartone nego razgovarajući sa svojim pacijentima. Oni prakticiraju obrambenu medicinu, a ne inspiriranu medicinu.
U ovom novom poretku, sveto povjerenje između liječnika i pacijenta je narušeno, a pacijenti to osjećaju. Osjećaju oklijevanje, podijeljenu odanost, nevidljivog administratora koji vreba u pozadini svake odluke.
Tijekom pandemije Covid-19, ta se pukotina proširila u ponor. Pacijenti su gledali kako liječnici recitiraju vladine argumente umjesto da govore vlastitim glasovima. Vidjeli su hrabre liječnike kažnjene zbog propitivanja štetnih politika. Vidjeli su izgubljene živote jer su se protokoli provodili slijepom krutošću. U tom procesu, povjerenje u medicinu se urušilo. Pacijenti nisu napustili znanost - napustili su sustav koji se više nije činio ljudskim.
Cijena ovog gubitka je golema. Mjeri se ne samo u patnji pacijenata, već i u moralnoj povredi nanesenoj liječnicima koji još uvijek vjeruju u poziv. Za one od nas koji su odbili napustiti pacijente, koji su ulazili na Covid odjele kada drugi nisu htjeli, izdaja naših kolega bila je teža za podnijeti od samog virusa. Vidjeli smo kako je medicina svedena na birokraciju. Naša profesija degradirana na menadžersku klasu u bijelim kutama. Vidjeli smo kako radost zamjenjuje očaj. Radost medicine - radost dodirivanja života, pomaganja nekome da ponovno diše - ne može dugo opstati u sustavu u kojem se pacijenti obrađuju kao proizvodi.
Pa ipak, unatoč svemu tome, i dalje sam uvjerena da se poziv može vratiti. Vidjela sam iskre toga. Radila sam uz medicinske sestre čija je suosjećajnost gorjela čak i kada ju je sustav pokušavao ugušiti. Bila sam mentorica studentima koji su se i dalje usudili gledati pacijente s čuđenjem, koji su se oduprli iskušenju da ih vide kao kontrolne liste. Ti trenuci podsjećaju me da poziv nije mrtav. Uspavan je. I kao i sve uspavane stvari, može se probuditi - ali samo ako se za njega borimo.
Vraćanje medicine kao poziva neće biti lako. To znači odbiti prihvatiti ideju da profit treba diktirati skrb. To znači suočiti se s administratorima kada njihove direktive izdaju pacijente. To znači usuditi se vjerovati vlastitom sudu, čak i kada sustav zahtijeva poslušnost. To znači zapamtiti da se iscjeljenje ne nalazi samo u smjernicama, već u slušanju, dodirivanju, brizi. To znači oživjeti radost medicine, koja se nikada ne može mjeriti tromjesečnim izvješćima. Iznad svega, to znači odbiti zaboraviti zašto smo uopće ušli u ovu profesiju.
Bavljenje medicinom kao pozivom u današnjem svijetu skupo je. To može značiti gubitak posla, gubitak statusa, čak i gubitak prijatelja. Ali cijena odricanja od poziva je daleko veća. Ako nastavimo ovim putem komodifikacije, medicina neće opstati kao profesija vrijedna povjerenja. Pacijenti će se okrenuti drugima, društvo će se dodatno raspasti, a sveta veza između liječnika i pacijenta bit će nepopravljivo prekinuta.
Izbor pred nama je oštar. Medicina će ili biti poziv ili neće biti ništa. Možemo ostati kotačići u stroju koji obrađuje pacijente poput uređaja i nagrađuje poslušnost iznad savjesti. Ili možemo ponovno preuzeti svoj poziv, ponovno otkriti hrabrost i suosjećanje koje su stoljećima definirale medicinu i ponovno stati uz svoje pacijente kao iscjelitelji, a ne kao zaposlenici. Taj izbor ne pripada samo liječnicima, već i pacijentima, studentima i društvu u cjelini. Pacijenti moraju zahtijevati više. Studenti se moraju oduprijeti gušenju sustava. Liječnici moraju ponovno otkriti plamen koji im je prvi put osvijetlio put.
Ako uspijemo, možda će jednog dana nova generacija ući u bolnicu s istim strahopoštovanjem koje sam ja nekoć osjećao, svjesni da su dio nečega svetog, svjesni da medicina nije roba već savez. To je poziv medicine. To je srce naše profesije. I vrijedi se za nju boriti svime što nam je preostalo.
O autoru: Dr. Joseph Varon je liječnik intenzivne njege, profesor te predsjednik i glavni medicinski direktor Independent Medical Alliance . Autor je više od 1000 recenziranih publikacija i glavni je urednik časopisa Journal of Independent Medicine . Pročitajte više objava dr. Varona na IMAhealth.org .
irida
edin.kecanovic
vanessa
