Zatvorila sam vrata sjećanja….. Iza vrata su ostali potoci suza, slatki osmijesi, čudesni snovi, drhtaji duše i tijela, trnci koji su prolazili svaki puta kroz moje tijelo kada bih se okrznula o tvoje……
Otvaram nove prozore, da udahnem malo svježine…. Vjetar mi donese ponekad malo i tvog mirisa….. sunce me ponekad vrati u ono doba kada smo zagrljeni šetali pokraj rijeke… kada smo se pred raspelom Majke Božje zaklinjali jedno drugom na vjernost i na vječnu ljubav……
Zar je potrebno sebi postavljati pitanja….. Kako? Zašto? Zbog čega? Pa zakletva o vječnoj ljubavi nije uludo izrečena….. ljubav nije nestala…. ona je samo dobro zapakirana u sjećanju…. Baš kao i sve ostale vrijedne stvari koje čuvamo u dragocjenim kutijama i samo ih ponekad izvučemo na svjetlost dana kako bismo uživali u njihovim vrijednostima…..