Ti nisi kriva

 

Ti nisi kriva što ne možeš biti traženi nedostajući stih

u posljednjoj strofi jedne od mnogih elegija odustajanja;

nisi kriva ni za to što glas ispred oltara uplašen je i tih

dok tišina priziva odsudne odjeke za snagu prihvaćanja

 

Ti ne moraš biti osloncem lutalici poslije napuštenog puta,

niti si sjenka koja se slijedi u vjeri da je jedini smjer sunca;

makar ti bivalo dopuštano da kao svjetlost i u tamu zalutaš,

ne moraš razumjeti koliko je boli u dodiru pravog Vrhunca

 

Ti nisi posljednja oaza u pustinji zaspaloj u jednom jučer

s previše krivih putanja do sraza prijeđenih pješčanih dina;

u tebi nema ništa što bi sudbinsko Veliko znalo da privuče,

iz tvojih se kristalnih niti neće uzdići niti jedna zadudžbina

 

Ti nisi kriva što si odrastala u sjenkama pograničnog zida,

u blizini rampe koja je dijelila istinu od mogućih sanjanja;

u tebi nema ničega što bi povređivalo poput oštroga brida,

jer ti si odavno okončala iskonski nauk primanja i davanja

 

Ti nisi kriva što nisi prihvaćala pozive srebra u mjesečini

i što nisi htjela zakoračiti u baš svaku od ponuđenih zora;

ostajala si gdje jesi, dok mnogi su hrlili svjetlima u daljini

što su ih s lakoćom varala sirenskim zovom eha slatkozbora

 

Ti nisi odgovorna za one koji nisu naučili čitati iz tuđih tuga,

što se spotiču na uvijek istim spiralama straha i propuštanja;

u tebi nema ničega iz čega bi mogla izrastati nečija poruga

i po tko zna koji puta roditi se stara uprizorenja napuštanja

 

Ti nisi mozaik na zidu sjećanja, bez okvira i jasnih granica

i ne možeš biti kriva za nečija tuđa samoizmišljena čekanja;

svoja si, i orginalni almanah vremena s bezbrojem stranica

i nema ispita u čijim odgovorima ti ne bi prepoznala pitanja

 

Tisi Dragocjenost koja raste, makar još uvijek i sve ne znaš,

posebno, da drugi ne mogu biti sretni i više bogati bez tebe;

u svakoj novoj boli, koju kao potpuno novi ispit prepoznaš,

ustat ćeš kao uvjet Univerzuma, i za tobom njegove potrebe