Svjetlosni vodič

 

ti malena iskro, plaho iznikla iz umornog tijela zauvijek usnulog dječaka

nemoj se zaustavljati u majčinoj želji što misli da si anđelom postala

na putu prema tajnom i konačnom, od nebrojeno svjetlosnih koraka

svim prestrašenim i zalutalim putnicima, zvijezda si vodilja bila i ostala

sada si i sama krenula prema izvoru čarobno čudesnih poziva i maštanja

poklanjanih jedino argonautima na putovima usmjerenim u nepoznato

ostavi stoga za sobom sve tuge koje nikom ne nude potpuna opraštanja

i nastavi svoje uzdizanje nebeskim stazama, samo za tebe uvijenim u zlato

na kristalnim stubama prema konačnom, skrij se pod školjku duge

kad god gnjevni nebeski paripi svoje obijesne galope pokrenu

neka njihovi odjeci u tebi zauvijek satru neke stare i potisnute tuge

dok preostala sjećanja na sve dosadašnje, kao jesenski listovi uvenu

na svom usponu, prije dosegnuća izvora, malenim rukama razgrni oblake

ne bi li i svi zalutali ugledali put zagubljen, tik uz tamne granice beskraja

sačuvaj u svojim očima, za konačni susret s dragima, okolne sunčeve zrake

jer ćeš njegovim svjetlom voditi baš te zalutale do njihovih konačnih odaja

trasiraj svima, svom svojom čistoćom ljubavi, stazu prema sada svemu

da se ne bi na putu lutanja i traženja sebe, izgubili oni manje čisti i nevješti

pa makar se i samo nebo ljuljalo kao stari ribarski čun u tome trenu

tvoja će im iskra postati svjetionikom što zove ih i u okolnoj tmini blješti

a onda kada se otvore dveri, i prime sve pristigle umorne putnike života

prestat će i tvoja zadaća svjetlosnog vodiča kroz tamne mreže nepostojanja

tada smjesti se i zaspi u kristalnom leglu, kojeg je za tebe gradila dobrota

mirno sanjajući sve voljene, sačekaj svoj trenutak povratka i novog rađanja