Sjedim uz kavicu i pišem…dokad?

Nekad je san balkanskog seljaka bio da mu sin postane pisar. Danas mu se san dvostruko ostvario; pisari su mu i sin i kćerka. U ovoj zemlji jedino se njima smiješi svijetla budućnost, uskoro će biti jedini zaposleni.  Svi ostali idu na burzu rada.

Naravno da su japa znali kaj je dobro za sina.  Ne bu se mučil na zemlji. Bu sedel v toplem, bu pisal. Bu novce služil v kancelariji, a ne ko japa za volima i plugom. Bu delal od do, a onda bu ležal na kauču pred televizorom. To ti je život, a ne težačka tlaka od zore do mraka!

I japa su bili u pravu; nekadašnji seljački život bio je težak, ali ne uvijek i tlaka. Nije mi sad namjera opisivati sve za i protiv života na selu. Iako sam trenutno na selu, svjesna sam da moj život ovisi o novcu iz grada. Međutim, gledajući i slušajući što se događa u ovoj zemlji, moram se pitati dokad…

Još nismo dosegli dno; još se ne traže novi putovi. I sin i kćer još sjede u toploj kancelariji. Pa makar i za crkavicu, pa makar kao robovi potrošačkog mentaliteta koji ih je odveo u dužničko ropstvo.

Koliko čovjeku treba da rastrga okove? Mislim da tu možemo primijeniti fizikalni zakon inercije. Čovjek će mirovati sve dok mu nije ugrožen tjelesni opstanak. Sve dok ga glad i hladnoća ne istjera iz nekad toplog ureda.

Taj će zakon i mene natjerati da brzo završim ovu lamentaciju; postaje mi hladno. Kavica uz koju pišem polako se bliži kraju. Inercija me još uvijek drži uz kompjutor. Prohladno travanjsko jutro, međutim, tjera me na akciju. Prvo očistiti peć od pepela, a onda u drvarnicu nacijepati nešto drva…

I naložiti vatricu!

Da sve nije tako crno, da ima mladih ljudi koji pokušavaju drukčije od japinog mentaliteta, predlažem da otvorite na fejsu Vrtlari Vukomeričkih gorica, Zelena vila, a na netu da se informirate o permakulturi.  Živi se san o povratku prirodi na novi način! Traže se novi putovi…

Ti pametni mladi ljudi dokazuju da se uz vrt i bavljenje zemljom može preživjeti! Skromno, ali radosno. Nadam se da su oni naša budućnost.