Član vajran

Upisao:

vajran

OBJAVLJENO:

PROČITANO

76

PUTA

OD 14.01.2018.

KAKO PRIHVATITI SEBE

KAKO PRIHVATITI SEBE
P. Hans Schaller, Ljubav prema bližnjemu kao kraljevski put u ljubav prema sebi...

  

Ljubav prema bližnjemu nije tek dodatak, zapravo nije ni posljedica ljubavi prema sebi, nego je izvorno s njom povezana. To se mora pojasniti.

Počnimo s primjerom. Ono što je ispričao jedan student, potiče nas na razmišljanje o ovoj temi. Na njegovo veliko iznenađenje njemu, koji se nije držao osobito vedrim i radosnim, pojavio se na usnama poklik aleluja pri povratku kući iz bolnice u kojoj je kao volonter prevozio bolesnike s odjela na odjel. Ovo služenje bolesnicima koje od njega nitko nije tražio niti mu je bilo plaćeno probudilo je u njemu hvalu koju uopće nije očekivao. Ili: žena koja je čitala knjigu slijepoj osobi kaže kako je zapravo ona ta koja je obdarena.

Što pojašnjavaju ovi primjeri za naše pitanje? Očito, sami sebi činimo nešto dobro kad jednostavno možemo biti ovdje za druge. Kad besplatno dajemo, ne računajući na vlastitu korist ili plaću, kad nam uspije preskočiti vlastitu sjenu, tada nam naš život postaje draži. Očito činimo najbolje što možemo kad činimo na ovaj način. Ljubav prema bližnjemu je zapravo kraljevski put po kojem dolazimo k sebi. Ondje gdje, kako preporučuje Pavao, više cijenimo dobro drugoga nego vlastito, dospijevamo do točke u kojoj postajemo radosni zbog vlastitog života.

Ljubav prema sebi i ljubav prema bližnjemu dakle nisu dva različita područja, nego su najuže međusobno povezana, slično dvjema spojenim posudama. Dodamo li u jednu, u istoj se mjeri podiže razina i u drugoj. Ove dvije ljubavi čine nedjeljivo jedinstvo, međusobno se pojačavaju; ne može ih se razdvojiti ili vremenski staviti jednu iza druge otprilike prema motu: tko dobro brine o sebi, brinut će se dobro i o drugome; vlastito dobro na prvom mjestu, a zatim ono što može koristiti drugome. Najprije zdrava, odgovorna mjera samozbrinjavanja, a zatim, kasnije, kad osiguramo vlastite interese, također dobro drugoga.

To je uostalom bila i velika varka bogataša iz Lukina evanđelja, čovjeka koji je imao naviku dnevno se sjajno gostiti. Dok su trajale ove velike gozbe, neki siromah imenom Lazar ležao je pred njegovim vratima i umro od gladi (usp. Lk 16, 19-31). Pripovijest šuti o mnogim pojedinostima, također o odnosu bogatoga čovjeka prema prosjaku. Pretpostavimo jednostavno u korist bogataša da u biti uopće nije bio škrt ili neljubazan, da je u danoj situaciji jednostavno bio neprimjeren; da je načelno bio spreman općenito siromasima i specijalno Lazaru dati ono što im je nužno za život; da nije bio asocijalan, kao iz principa, nego upravo sada, u danoj situaciji, gdje je vlastita gozba u punom tijeku. Sada vlastiti interes ima prednost, Lazar dolazi kasnije.

Koliko god razumljiv bio ovaj trenutačni stav, koliko god zvučalo velikodušno - pa on se u nutrini želi brinuti za siromahe - toliko je velika ova samoobmana koju taj stav sadrži. Prispodoba želi otkriti kako je nemoguće najprije i isključivo se brinuti za vlastite interese, a onda, ako bude vremena, snaga i  viška misliti na druge, na Lazara. Siromah pred vlastitim vratima mogao bi tada, kad se budu dijelili ostatci, već biti mrtav od gladi.

Još općenitije rečeno uz naše pitanje o ljubavi prema sebi: ne možemo se dobro brinuti za sebe ako smo ravnodušni prema bližnjima ili ako se tek rubno zanimamo za njih. U tom  slučaju ne će biti radosti u našem vlastitom životu. Želimo li naći vrata koja nas vode k nama samima, tada moramo izići na vrata pred kojima leži Lazar. A u blizini svakog od nas je neki siromah za koga nam se valja brinuti i koga moramo nahraniti, siromah koji nam na tajanstven način posreduje radost zbog vlastitog života.

Tako ova prispodoba nije puki društveni zahtjev za milosrđem, ni tek općeniti poziv na dijeljenje i pomaganje. Ponad toga ona posve jasno pokazuje kako su obje zapovijedi ljubavi nedjeljive i kako se ne mogu ni vremenski staviti jedna nakon druge. One potječu iz istog izvora i u praksi zahtijevaju istovremenu primjenu. Putovi k nama samima, k našem dobru i sreći ne mimoilaze se s putovima onih koji žive pokraj nas i s nama ili koji čak kao izazov leže pred našim vlastitim vratima.

 

Izvor prihvaćanja samog sebe

 

Još jednom postavimo pitanje: Što nam doista pomaže reći DA samima sebi? I to ne samo ponekad i djelomično. Ne, gdje je temelj onog nosivog i pouzdanog DA?

Već smo promišljali i nabrojili mnogo toga. Ako smo uspješni u poslu, općenito bolje stojimo na vlastitim nogama. Uspijeva li nam djelo naših ruku, lakše nam se radovati životu kao cjelini. Tada takoreći čvršće stojimo u sebi.

Isto tako uspješnije kažemo DA samima sebi ukoliko su odnosi skladni i nošeni dobrohotnošću. Čuti da sam cijenjen i voljen, to je bez sumnje snažan oslonac mog samopouzdanja. Tako se umnaža radost zbog vlastitog tu-bitka koja također raste u dijeljenju sa siromasima. - Rečeno u slici: uspjeh u radu i prije svega u odnosima je kao korito rijeke kroz koje nam dotječe snaga za naš DA nama samima. Međutim izvor, počelo, sveto vrelo odiskona iz kojega se napaja naše samo-prihvaćanje jest Božji DA. Ovaj DA je pun snage, pouzdan je i neopoziv, on nam je u Isusu Kristu postao jednoznačan i razumljiv. O njemu piše: On nije došao kao DA i NE; u njemu je ostvaren DA. On je DA svemu što je Bog obećao (usp. 2 Kor 1, 19 - 20).

Što nam je darovano s ovim DA? Ponajprije jednostavno ovo: bezuvjetno pravo, ohrabrenje, čak zahtjev biti i živjeti - i onda kad više nismo uspješni ili kad su preminuli ljudi koji su nam nekad bili oslonac. U božanskom DA koji nam je izrečen u Kristu otvara nam se i daruje široki prostor dobrohotnosti i naklonosti: „Kad zazovem, usliši me, Bože, pravdo moja, ti što me u tjeskobi izbavi: smiluj mi se, usliši molitvu moju!" (Ps 4, 2). Prostor u kojem se smijemo kretati i biti takvi kakvi jesmo i kako izgledamo, gdje smo cijenjeni, voljeni, očekivani i ljubljeni sa svim našim kompleksima i bojaznima da ne ćemo moći udovoljiti zahtjevima svijeta i ljudi. Smijemo se povjeriti ovom Bogu, baciti mu se u naručje, šuteći ili plačući, u tom naručju ispunja se naša čežnja smjeti biti tu.

Što znači ovo pravo na egzistenciju? Je li to odgovor na nešto što nas uznemiruje, neka čežnja ili čak nešto nužno da bismo mogli živjeti  i disati? Bilo gdje, i u najintimnijem kutku naših srdaca tražimo, hoćemo imati prostora i zraka gdje možemo disati, gdje nas dočekuje jedan DA, pozdrav dobrodošlice. No bilo bi pogrješno predstavljati si ovaj božanski DA samo kao neku vrstu olako pribavljena dopuštenja. To nije mlaka naklonost ni puka prolazna simpatija. Naprotiv, u ovoj ljubavi Božjoj radi se o potvrđivanju čija se veličina ne da ni s čim usporediti. Kažemo li da je ovaj DA sličan strastvenosti mladih zaljubljenika, onakvih dakle, koji, po svoj prilici, ne mogu dovoljno dobiti jedno od drugoga, tada izričemo nešto točno. Doista, Bog ne može dovoljno dobiti od svoga ljubljenog stvorenja. Ali, to je i opet jedna naklonost koja daleko nadilazi svaku ljudsku strastvenost.

Mogli bismo napraviti usporedbu s nekim umjetnikom, možda kiparom koji dan i noć radi sa svim svojim umijećem i htijenjem na ostvarenju svoje omiljene ideje, onim dakle koji ne prestaje dok ljepota koju nosi u svojoj mašti ne postane realnost. I u tom slučaju bismo rekli nešto istinito, ali također i nešto pogrješno. Bog se zbilja poput umjetnika zauzima za svoje stvorenje i za uspjeh onoga što je stvorio. Međutim, usporedba zakazuje jer se Božja zauzetost, njegova nazočnost, njegova unutarnja prisutnost ne može izraziti ni s najintenzivnijim radom kipara.

 

Die Ros' ist ohn' warum

 

Ali ono što najviše izmiče svakoj usporedbi nije toliko veličina Božje ljubavi nego njena bezrazložnost. Ova ljubav koju Bog izriče nema nikakva povoda. Nema ničega što bi je izazvalo ili što bi je tek moralo pokrenuti. Ona je - prema riječi Angelusa Silesiusa - kao ruža bez ZAŠTO (Angelus Silesius, Einsideln 1980, 83: „Ruža je bez zašto; cvjeta jer cvjeta"). Ili u slici sunca koje sja, grije i svijetli neovisno o tome okrećemo li se mi ljudi prema njemu ili ne. Suncu možemo okrenuti leđa, pokriti lice, pobjeći u sjenu - no ostajemo pod suncem. Božja ljubav je zbilja kao sunce. Ona sja i grije, ne slijedi nikakve ciljeve, ona je najizvrsnija i svemu prethodi. U ovome se sastoji ljubav Božja, ne da smo mi ljubili Boga, nego je on nas prvi ljubio (usp. 1 Iv 4, 10).

Možda se za nas danas u ovome skriva ne mala teškoća. Nikomu nije potpuno strana misao, pa i osjećaj da bi ono što dobijemo u ruke trebalo na bilo koji način zaslužiti ili platiti. Ne ću ništa na poklon, tako zvuči nadaleko poznata deviza. Sve što steknemo ili što postaje našim posjedom, bilo intelektualno bilo materijalno, treba nam i pravno pripadati a ne jednostavno tako, samo kao poklon. Tako i s Božjom ljubavlju. Ne ću ništa poklonjeno, tada može značiti: ne ću biti besplatno ljubljen. Željeli bismo bilo kako zaslužiti ovu ljubav, ponuditi neki razlog ili barem povod za nju. Trebalo bi barem uzeti u obzir naše zasluge, djela i krjeposti. Priznajemo, ljubav se doduše ne može zahtijevati. Ali na neki način ona nam dolazi kao plaća. Vlastita dobra djela bi se ipak nekako morala obračunati. Jednostavno nam teško pada prihvatiti jednu takvu bezrazložnu ljubav koja nam se daje bez ikakva uvjeta.

Od Nitzschea potječe pronicava primjedba da se „častohlepni ljudi", dakle ljudi kojima je prije svega važno vlastito značenje, tvrdoglavo opiru da budu ljubljeni. C. S. Lewis također kaže da je iskonska nezaslužena ljubav doduše ono što trebamo, međutim ni u kojem slučaju to nije ona vrsta ljubavi koju želimo. „Mi želimo biti ljubljeni zbog svoje pameti, ljepote, velikodušnosti, ljubaznosti, korisnosti." Ali stvaralačka ljubav onoga koga Dante naziva 'Prvim ljubiteljem' ne zatječe ni trunka od svega toga; tu je dakle mogući predmet njegove ljubavi još doslovno ništa. Nihil.

Možda će nam bezrazložnost ove velike ljubavi sinuti tek kad budemo na kraju svojih sila, kad u životnim uvjetima više ne budemo jednostavno mogli slijediti logiku izjednačene pravednosti. Neka teška bolest,  tjelesna iscrpljenost i upućenost na pomoć možda će nam otvoriti oči za ovo: božanska ljubav (i uspjela ljudska) uvijek je bez razloga; ona stalno ostaje slobodno pruženi dar. 

 

Prijevod: s. Dragica Ivkić

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

ZDRAVLJE

LJETO

BRZI CHAT

  • Član mkrmarmkrmar

    Pozdrav svima !

    20.06.2018. 19:49h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    shadowofsoul57@gmail.com

    20.06.2018. 15:30h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    Vanessa, molim te javi mi se na e-mail:

    20.06.2018. 15:30h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    poruka za Vanessu:

    20.06.2018. 15:30h
  • Član mkrmarmkrmar

    (__)7 (__)7 kavica

    19.06.2018. 08:55h
  • Član mkrmarmkrmar

    Dobro jutro i radostan dan obasjan suncem želim vam od srca

    19.06.2018. 08:55h
  • Član mkrmarmkrmar

    Pozdrav svima !

    18.06.2018. 17:59h
Cijeli Chat

VJEROVANJA

ALTERNATIVA

MAGAZIN

MAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuMAGIFON - Životne promjene, sudbinaPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganice

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebDirektni putOglašavanje na Magicus.infoInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info